Dana 30. studenog, studenti na Sveučilištu Princeton slavili su svoju treću godišnjicu Proslave menstruacije. Događaj, kojeg su koordinirali studenti za ravnopravnost spolova i studenti za reproduktivnu pravdu sveučilišta, “ima za cilj destigmatizirati razgovor o mjesečnicama”, prema Marissi Michaels iz The Daily Princetonian.
U svom članku o događaju, Michael piše: “Znakovi na proslavi uključivali su jedan koji je podržavao Zakon o menstrualnoj jednakosti za sve iz 2017. (HR 972), jedan koji objašnjava menstruaciju i još jedan koji potiče ljude da prestanu misliti o menstruaciji kao o ženskom pitanju, pošto transrodne i nebinarne osobe također dobivaju svoje mjesečnice.”
Nekoliko država dalje, jedno od najstarijih ženskih sveučilišta u Sjedinjenim Državama izdalo je novi politiku u vezi upisivanja transrodnih i nebinarnih studenata.
Počevši od jeseni 2019., Stephens College u Columbiji, državi Missouri, počet će prihvaćati biološke muškarce koji se identificiraju kao žene, kao i biološke žene koje se identificiraju kao “nebinarne”.
Fakultet je nedavno objavio svoja često postavljena pitanja, u kojima se između ostalog navodi:
U skladu sa širim razumijevanjem definicije ženskosti u našoj kulturi, politika prijema na fakultetu prepoznat će i spolni i rodni identitet pri odlučivanju o primanju studenata za prijavu i upis.
… ženski stambeni program redovnih studenata fakulteta nastavit će primati i upisivati studente koju su žene i koji žive kao žene, baš kao i uvijek. Također će primati i upisivati studente koji nisu rođeni kao žene, ali se identificiraju i žive kao žene; ti studenti morat će pružiti pravnu dokumentaciju da su legalno žene ili se nalaze u tranziciji da postanu žene.
Budući da je fakultet proširio svoju definiciju ženskosti kako bi uključivao i spol i rod…
Fakultet će također nastaviti primati i upisivati studente koji su rođeni kao žene, ali koji se identificiraju kao nebinarni, što znači da studenti koji doživljavaju svoj rodni identitet van kategorija muškarca i žene.
Gore su samo dva primjera načina na koji se biološka stvarnost u zapadnom društvu namjerno dekonstruira od strane malog, ali nevjerojatno bučnog i utjecajnog kontingenta ljudi.
Ova dekonstrukcija dovela je do toga da ženski koledž prihvaća biološke muškarce koji vjeruju da su žene, kao i biološke žene koje se ne identificiraju kao pripadnici bilo kojeg spola.
Ova dekonstrukcija dovela je do toga da skupina studenata na Ivy League sveučilištu tvrdi da menstruacija, mjesečni proces u kojem se ženska sluznica maternice izbacuje iz njezinog tijela, nije samo žensko pitanje, “budući da transrodne i nebinarne osobe također dobivaju mjesečnice”.
Unatoč toj društvenoj dekonstrukciji, muškarci koji se identificiraju kao žene još uvijek su biološki muškarci; transrodne i nebinarne osobe koje imaju menstruaciju još uvijek su biološki žene; i bez obzira na misao ili percepciju, ništa neće promijeniti nepromjenjive biološke karakteristike onih koji su rođeni s XX ili XY kromosomima.
Iako se ‘mainstreamanje’ ovih flagrantno anti-znanstvenih ideja može činiti prilično ekstremnim, moramo prihvatiti mogućnost da je to tek početak dugoročne kampanje rasklapanja stvarnosti kakvu poznajemo, čije posljedice bi mogle biti strašne.
Kako se udaljavamo od onoga što znamo da je istina, postat će nam sve teže i teže općenito definirati ono što smo i tko smo. U odsutnosti društvenih definicija usidrenih u činjenicama, sve više ćemo se udaljavati od konsenzusa u višestruke, različite i beskonačne smjerove.
Sami i bez sidra, više smo skloni da si naškodimo fizički, mentalno i društveno u potrazi za udobnošću i stabilnošću koja se ne može naći jer ne postoji na mjestima u kojima je tražimo. Možemo doživjeti privremeno olakšanje, ali je ono gotovo uvijek kratkotrajno.
Dekonstrukcija biologije stvara društveni i kulturni kaos jer nas još više udaljava od zajedničke stvarnosti onoga što predstavljaju muškarac i žena.
Udaljavajući se od zajedničke, središnje stvarnosti utemeljene na činjenicama i razumu, gubimo iz vida jedni druge baš kao što brod gubi iz vida kopno s kojeg je isplovio. S vremenom, mi sve rjeđe komuniciramo s pojedincima koji ne dijele našu perspektivu, već samo s osobama koje jačaju naš vlastiti sustav vjerovanja te počinjemo razdvajati ideologiju od svrhe. Kao rezultat tog razdvajanja, ljudi koju zastupaju gledišta s kojima se ne slažemo, a s kojima smo prethodno redovito i civilno komunicirali, postaju sve manje i manje ljudski te se umjesto toga pretvaraju u škrto nacrtane karikature na koje možemo projicirati naše strahove i bijes.
To rasipanje i dehumanizacija vodi do stvaranja samo-segregiranih subkultura, čiji članovi nemaju želju, pa čak ni sposobnosti, nošenja sa strancima. Bez pristupa nekome tko može pravilno artikulirati suprotnu perspektivu, ove subkulture počinju razvijati zajednički animozitet prema bilo kome s kim se ne slažu. Nažalost, razmjena ideja i ublažavanje agresije koja dolazi kao rezultat pristupa drugim perspektivama moguća je samo ako kultura ima zajedničko razumijevanje stvarnosti na temeljnoj razini.
Raspad zajedničke stvarnosti u vezi bioloških činjenica povezanih sa spolom možda je samo početak one veće i nepopravljive društveno-političke frakture u zapadnom svijetu.
