HANSON: Kako je Kina ‘probudila’ Ameriku

Victor Davis Hanson

CGTN via YouTube

U ovim vremenima bliskog građanskog rata, Amerikanci se ne slažu gotovo u ničemu. A ipak, negdje u 2019. godini, gotovo čitava Amerika konačno se “probudila” u vezi Kine.

Godinama su naši vođe zijevajući promatrali neoimperijalistički Put svile u Africi i Aziji te gruba kršenja ljudskih prava nad kineskim religijskim manjinama i političkim disidentima.

Gotovo svaka pretpostavka koji je napravio Washington, bilo od demokratske ili republikanske administracije, bila je u najboljem slučaju manjkava. U onom najgorem, te procjene pokazale su se čudnom mješavinom konzervativne komercijalne pohlepe, liberalne političke korektnosti i zajedničke ekscentrične naivnosti.

Trgovinska i politička umirivanja Amerike Peking nikad nije tumačio kao velikodušnost koju treba uzvratiti, već uvijek kao slabost koju treba iskoristiti. Oduvijek je bilo smiješno misliti da će se većim ustupcima Sjedinjenih Država u trgovini i ljudskim pravima, Kina više pozapadnjačiti i početi nalikovati Americi ili EU naciji.

Još je smješniji bio onaj stari šibolet da će kinesko prigrljivanje kapitalističkih reformi — kao da je to nekakav nepisani, deterministički zakon ekonomije — dovesti do ustavne vlade. No, mogućnost kupovine novog mobitela nikad ne osigurava pravo glasa za osobu prema vlastitom izboru.

Umjesto toga, Kina je samo stavila velike dijelove svog novog i učinkovitijeg gospodarstva u ruke ortačkih pseudo-kapitalista i korumpiranih pokrajinskih dužnosnika kako bi modernizirala zemlju, ojačala vojsku, iskrivila međunarodni trgovinski sustav — i učinila sebe bogatom.

Zašto je Amerika reagirala na Kinu na takav samoubilački način?

Jeftina kineska radna snaga i labavi američki zakoni motivirali su stotine američkih kompanija na zatvaranje svojih domaćih proizvodnih pogona i njihovo preseljenje u Kinu. Barem u početku, mogle su slobodno isplaćivati plaće ispod svih standarda i uglavnom su bile neregulirane.

Kad su se jednom američke kompanije navukle na ogromne profite, kineska vlada je polako počela krasti njihovu tehnologiju, kršeći tako autorska prava i patente, izbacujući svoju vlastitu robu na svjetsko tržište po cijenama ispod proizvodne vrijednosti, ostvarujući ogromne trgovinske viškove i manipulirajući svoju valutu.

Ali do tog vremena, američke korporacije su već bile toliko ovisne o njihovom laissez-faire profitu da su okretale glavu i dalje plaćale svoj mito.

Sveučilišta su također zaradila, postavljenjem svojih unosnih satelitskih kampusa u Kinu i primanjem desetina tisuća kineskih studenata. Ti kineski studenti plaćali su punu školarinu (a ponekad i premije te dodatne troškove), pretvarajući svojedobno novcem oskudne kampuse u profitabilne tvornice diploma.

Većina dekana i predsjednika fakulteta jednostavno su ignorirali užasno stanje ljudskih prava u Kini, a da ne spominjemo povremene špijunske prstene namijenjene krađi inženjerskih i visokotehnoloških istraživanja.




Ako su profiti zaslijepili korporacije na prihvaćanje eksploatatorskih partnerstava s Kinom, politička korektnost je ta koje je akademiji i medijima ponudila prikladno političko pokriće — kao da je uglavnom jednorasna Kina zaslužila moralnu nadmoć u odnosu na navodno rasističku Ameriku.

Rezultat je bio taj što su svi profitirali i svi su ostali namjerno slijepi prema sve utjecajnijem koljačkom i diktatorskom kolosu.

Domaći pobjednici u umirivanju komunističke Kine bile su dvije američke obale — newyorška financijska industrija, washingtonska politička spona lobista, visokotehnološke kompanije Silikonske doline i obalna mega istraživačka sveučilišta poput Harvarda, Stanforda i Yalea.

Odjednom je intelektualna i informacijska klasa mogla prodavati svoje proizvode na novom globalnom tržištu i zgrnula ogromne profite.

Malo njih se brinulo o “gubitnicima” u sada izdubljenom Srednjem zapadu i u ruralnoj Americi. Za korporativnu Ameriku, domaći mišićni rad mogao se lako i jeftino zamijeniti milijunima kineskih radnika. Outsourcing i offshoring izvlačili su investicijski kapital iz Amerike i stavljali ga u inozemstvo, pošto su proizvodi sklopljeni su Kini donosili mnogo veće profite.

Akademike nije moglo biti manje briga zbog uništenja ‘bijednika’ i radničke klase, s obzirom na njihove politički nekorektne društvene i kulturne poglede.

Ono što je konačno probudilo Ameriku su dva nepredviđena razvoja događaja.

Prvo, Kinezi su pretjerali i sustavno započeli s militarizacijom neutralnih otoka u Južnom kineskom moru. Ismijali su međunarodne trgovinske sporazume.

Na rasistički način, tretirali su azijske i afričke zemlje kao da su kolonije iz 19. stoljeća. I bezobzirno su krali tehnologiju iz najvećih i najmoćnijih američkih korporacija kako bi pretvorili Kinu u nešto što nalikuje “1984.” Georgea Orwella.

U međuvremenu, Peking je počeo okupljati disidente, vršiti pritisak na Hong Kong i “reeducirati” milijune muslimana u zatočeničkim logorima. Sva ta bahatost napokon je natjerala ljevicu da ispusti svoju multikulturalnu zaslijepljenost i prihvati istinu o odmetnutom kineskom ugnjetavanju.

Drugo, Donald Trump je izabran za predsjednika, čitavo vrijeme vičući da kineski car nema ruho. Nekadašnji navijači konačno su poslušali i priznali da je Kina potpuno gola.

Sad ćemo saznati je li se Amerika probudila na vrijeme ili prekasno. Bilo kako bilo, nitko neće pripisati zasluge glasnom Trumpu zbog upozorenja da Kina prijeti ne samo SAD-u, već svijetu kakvog smo znali.

Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.