IBRAHIM: ‘Najkolosalniji zločin svih vremena’

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Upravo je priznata jedna ružna istina povijesti. Dana 29. listopada, američki Zastupnički dom nadmoćno je glasao (405-11) u korist Rezolucije 296, koja priznaje Armenski genocid koji su počinili osmanski Turci tijekom Prvog svjetskog rata. (Nimalo ne iznenađuje činjenica da se Ilhan Omar bila među rijetkim suzdržanima; na njezinu nepoštenu logiku osvrnut ću se kasnije.)

Međutim, kako bi postala službena politika, rezoluciju moraju potvrditi oba doma Kongresa i potom je mora potpisati predsjednik. Senat trenutačno ne planira glasati o toj mjeri.

U svakom slučaju, to je korak u pravom smjeru. Prema knjizi Sjećanje i poricanje: Slučaj Armenskog genocida,

Početkom 1915. godine, unutar Turske nalazilo se nekih dva milijuna Armenaca; danas ih je manje od 60.000… Usprkos ogromnoj količini dokaza koji ukazuju na povijesnu stvarnost Armenskog genocida, izvještaja očevidaca, službenih arhiva, fotografskih dokaza, diplomatskih izvješća i svjedočenja preživjelih, poricanje Armenskog genocida od strane turskih režima nastavlja se od 1915. godine sve do današnjeg dana.

Doista, Turska je trenutačno bijesna zbog ove rezolucije; njezin predsjednik, Recep Tayyip Erdogan, nazvao ju je “bezvrijednom” i “najvećom uvredom” za turski narod.

Takvo tvrdoglavo poricanje graniči s nadrealnim, uzimajući u obzir koliko dobro je Armenski genocid dokumentiran. Kao što Međunarodno udruženje izučavatelja genocida kaže: “Armenski genocid nije kontroverzan, već ga turska vlada i njezini apologeti jednostavno negiraju.”

Niti je to novo pitanje. Cijenjeni Henry Morgenthau, američki veleposlanik u Turskoj od 1913.-16., napisao je sljedeće u svom memoaru:

Kad su turske vlasti dale zapovijed za te deportacije, one su jednostavno dale nalog za izvršenje smrtne presude čitavoj rasi; oni su to dobro razumjeli i u svojim razgovorima sa mnom nisu naročito pokušavali prikriti tu činjenicu… Uvjeren sam da čitava povijest ljudskog roda ne sadrži ovako strašnu epizodu kao što je ova. Veliki masakri i progoni u prošlosti izgledaju gotovo beznačajno u usporedbi s patnjama armenske rase 1915. godine.

Godine 1920., Rezolucija 359 američkog Senata čula je svjedočenje o “sakaćenju, zlostavljanju, mučenju i smrti” bezbrojnih Armenaca, citirajući američkog general pukovnika Jamesa Harborda, koji je genocid nazvao “najkolosalnijim zločinom svih vremena”.




U svom memoaru, Silovana Armenija, Aurora Mardiganian opisala je kako je silovana i bačena u harem (u skladu s islamskim pravilima rata). Za razliku od tisuća drugih armenskih djevojčica koje su odbačene nakon što su okaljane, ona je uspjela pobjeći. U gradu Malatiji, vidjela je 16 kršćanskih djevojaka razapetih na križu: “Svaka djevojka bila je živa prikovana na svome križu”, napisala je, “klinovima kroz noge i ruke, njihova tijela pokrivala je samo kosa nošena vjetrom.” Takve scene prikazane su u dokumentarnom filmu iz 1919. godine, Aukcija duša, od koji su neke utemeljene na Mardiganianovim memoarima.

Dok je na Zapadu genocid uglavnom bio priznat — puno prije nego je to ovom novom rezolucijom učinilo više od 40 američkih država — uobičajeno se zanemaruje jedan od glavnih, ako ne i temeljih uzroka: religija (muslimanski Turci vis-à-vis kršćanskih Armenaca).

Genocid se nažalost artikulira kroz jedinstveno sekularnu paradigmu, koja se gotovo isključivo usredotočuje na nacionalizam, identitet, teritorijalne sporove itd. — projicirajući tako moderne sekularne zapadnjačke senzibilitete na daleko različitije likove i ere.

Rat je, naravno, još jedan čimbenik koji zamagljuje pravu suštinu genocida. Budući da su se ta zvjerstva uglavnom dogodila tijekom Prvog svjetskog rata, kako ide argument, ona su u konačnici odraz upravo toga — rata, u svom svojem kaosu i razaranju i ništa više. No, kako je ispravno uočio Winston Churchill, koji je masakre opisao kao “administrativni holokaust”, “Pokazala se prilika [Prvi svjetski rat] za čišćenje turskog tla od kršćanske rase”. Čak je i Adolf Hitler istaknuo da “Turska koristi prednosti rata kako bi temeljito likvidirala svoje unutarnje neprijatelje, tj., autohtone kršćane, a da pritom ne bude uznemirena stranom intervencijom.”

Čak se i najcitiraniji čimbenik Armenskog genocida, “sukob etničkog identiteta”, iako legitiman, mora shvatiti u svjetlu činjenice da je povijesno religija često više pripadala identitetu osobe nego jezik ili naslijeđe. To se danas svakodnevno demonstrira u čitavom islamskom svijetu, gdje muslimanske vlade i muslimanske rulje progone kršćanske manjine koje imaju istu rasnu i etničku pripadnost, jezik i kulturu; manjine koje se ne razlikuju od većine — izuzev, naravno, činjenice da su ne-muslimani ili “nevjernici”.

Kao što je jedan profesor armenskih studija upitao: “Ako je [Armenski genocid] bio zavada između Turaka i Armenaca, što objašnjava genocid koji su Turci u isto to vrijeme proveli nad kršćanskim Asircima?” To isto se može reći za Grke (od kojih je negdje oko 750.000 likvidirano tijekom Prvog svjetskog rata). Iz turske perspektive, osnovna stvar koja je Armencima, Asircima i Grcima bila zajednička jest to što su svi bili kršćani — “nevjernici”.

Isto se može reći za sve ostale kršćane i ostale ne-muslimanske manjine koje su se našle metom onoga što SAD priznaje da je bio genocid koji je izvršio ISIS — još jedan genocid koji je također izvršen za vrijeme ratnog kaosa i protiv onih čiji je jedini zločin bio to što su “nevjernici”.