SCHAEFFER: Pazite se Kine i onoga što rade u Africi

Brad Schaeffer

buchanan.org

Proučite korijene sukoba u 20. stoljeću i pojavit će se zajednička tema: potraga za sigurnom energijom. Prelaskom Kraljevske mornarice s ugljena na naftu neposredno prije Prvog svjetskog rata i anglo-perzijskim lancem opskrbe Velike Britanije, nafta je po prvi put postala strateška roba. Od tog vremena, potraga za sigurnom energijom bila je motivirajući čimbenik ofenzivnih operacija, poput Hitlerovog proboja na Kavkaz 1942.-43. godine (koji je rezultirao katastrofom u Staljingradu) pa do našeg spašavanja Kuvajta od Sadama Husseina 1991. godine. Kineski politbiro shvaća ovu sponu između energije i sigurnosti/moći bolje od većine. Sa širenjem njihovog gospodarstva, potreba za sigurnom energijom od presudne je važnosti u njihovoj težnji da postaju dominantna svjetska sila.

To je u ovom trenutku također i njihova Ahilova peta.

Prema podacima Međunarodne agencije za energetiku (IEA), Kina je na putu postati najvećim uvoznikom prirodnog plina na svijetu, sa svojim nezasitnim zahtjevima koji su se povećali 60 posto na 376 milijardi kubičnih metara (bcm) od 2017. do 2023. godine. To za njih predstavlja ranjivost … jednaku onoj koja je zabrinjavala Japansko Carstvo u 1930-ima i koja je bila katalizator njegove bezobzirne agresije na naftna polja u Indokini. Kina će uskoro nadmašiti Japan kao vodeći uvoznik prirodnog plina iz plinovoda kao i onog ukapljenog (LNG). Njihov uvoz LNG-a mogao bi se više nego udvostručiti na 111 milijuna tona do 2025. godine u odnosu na prošlu godinu, uz prosječni rast od 10,9 posto, prema prognozi Morgan Stanleyja. Reuters je izvijestio da će Kina, Japan i Južna Koreja kupiti 48 posto od 505 bcm prodanog LNG-a 2023. godine. “Kad se čitava Azija uzme u obzir, prodaja LNG-a će tamo porasti na 75 posto sveg prodanog LNG-a na globalnoj razini u odnosu na 72 posto [2017. godine].”

Suprotno tome, Sjedinjene Države su sad i energetski neovisne zbog revolucije škriljca tijekom posljednjeg desetljeća i također treći najveći izvoznik LNG-a, a uskoro i drugi ako se trendovi nastave. Ovo je predstavljalo stratešku zagonetku Kinezima, koji gledaju na SAD kroz suparničke leće. Nije nikakva slučajnost da se među osvetničkim tarifama nalazila kaznena carina u iznosu od 25% na LNG iz SAD-a. Učinak je bio oštar. Prije usporavanja, Kina je bila na putu da uveze 4 milijarde kubičnih metara američkog LNG-a, u odnosu na 3 milijarde u 2017. i 0,5 milijardi 2016. godine. (Nije uvozila američki LNG 2015. godine.) Međutim, ukupno, Kina je kupila samo 2,7 milijardi američkog LNG-a 2018. godine. SAD je prošle godine sudjelovao u samo 4 posto ukupnog kineskog uvoza LNG-a, u usporedbi s 43,7 posto Australije i 17 posto Katara.

No, tarifni rat će se u jednom trenutku završiti i Kinezi će se još uvijek naći u nezavidnom strateškom položaju strane ovisnosti u vidu svojih energetskih potreba. U priču ulazi Afrika.

Nije pretjerano teško vidjeti zašto su Kinezi bili toliko aktivni u subsaharskoj Africi. Prema IEA-ovom Pogledu na afričku energiju 2019. godine, afrički udio u globalnog energetskom miksu trebao bi se povećati s 5 posto na 25 posto do 2040. godine. Preko 40 posto globalnih otkrića plina od 2011. do 2018. bilo je u Africi: Mozambiku, Tanzaniji, Senegalu, Mauritaniji, Egiptu i Južnoj Africi. Zbog toga Kina ulaže u investicijski kapital i afrički energetski sektor. Južnoafrički Renergen je odobrio ugovor za izgradnju svog najnovijeg malog LNG postrojenja kineskoj kompaniji Western Shell Cryogenic Equipment. Afrička energetska komora nedavno je osigurala ulaganje od 1,4 milijarde dolara u “prihvatljive projekte u rudarstvu, nafti, plinu, energiji i obnovljivim izvorima energije” i planira održati prvi forum Kinesko-afričkog energetskog ulaganja 2020. godine u Pekingu. Kineske investicije i ugovori u subsaharskoj Africi ukupno su iznosili 299 milijardi dolara od 2005. do 2018. godine, prema Globalnom tragaču kineskih investicija, a u 2018. godini, kineski predsjednik Xi Jinping obvezao se uložiti još dodatnih 60 milijardi dolara u afričke nacije.




Kineski ulazak u Afriku bio je toliko agresivan da su se pojavili strahovi od neokolonijalizma putem diplomacije “dužničkog ropstva”. Ne bi bilo pretjerano vidjeti Kinu ne toliko u ulozi poslovnih partnera u Africi, koliko u pokušaju modeliranja svoje ekspanzije u energijom i mineralima bogate zemlje prema zapadnjačkoj kolonizaciji kontinenta — i Aziji — kako bi iskoristili njezine resurse i osigurali se pouzdanijim i prijateljskijim izvorom vitalnih materijala kao što je to već viđeno u prošlim stoljećima.

Šri Lanka je već osjetila kako izgleda ta diplomacija “dužničkog ropstva”. Ove godine, zemlja duguje gotovo 13 milijardi dolara, od čega veći dio Kini, u odnosu na 12 milijardi predviđenih godišnjih prihoda. Kompleksni aranžman nemogućnosti servisiranja kineskog duga doveo je 2018. godine do predaje luke Hambantotam koju Kina vidi kao temelj u svojoj sferi nacionalne sigurnosti s obzirom na blizinu rivalske Indije (kao što je Kuba predstavljala za SSSR vis-à-vis SAD-a). Godine 2017., otočna država posudila je 1,5 milijardi dolara od IMF-a, ali to nije bilo dovoljno — u svibnju 2018. godine, Šri Lanka je uzela novi zajam u vrijednosti od milijardu dolara od Kineske razvojne banke.

Ovakav model možda prešutno djeluje i u Africi. Džibuti, koji se nalazi na istočnoj obali Afrike, već izdvaja 81% svog BDP-a za servisiranje kineskog duga. Sutra to možda neće biti luka u Šri Lanki, već afričko nalazište prirodnog plina, naftno polje ili izvozna stanica LNG-a.

Kinezi nisu sramežljivi u svom nastojanju da 21. stoljeće učine onim kineskim. Glavna prepreka tom cilju jest postizanje istinske energetske neovisnosti. Umjesto revolucije škriljca kao što je to viđeno kod njezinog glavnog suparnika SAD-a, oni moraju isposlovati svoju proizvodnju energije nacijama koje su otvorene njihovim investicijskim dolarima i koje su spremne skrenuti pogled ako u svemu tome postanu manje partneri, a više podčinjeni.

Dok se američke energetske kompanije uzrujavaju zbog kratkoročno niskih cijena energije koje jedu vrijednost dionica, Kina u Africi ponovno igra onu dugoročnu igru. Ako nećemo biti oprezni, dobar dio globalne proizvodnje LNG-a mogao bi krenuti putem rijetkih zemljanih metala i pastu u kineske ruke ljubaznošću kontinenta koji su dovoljno dugo podcjenjivali i/ili iskorištavali Zapadni interesi. Možda Peking ipak nije toliko nesklon kolonijalizmu.