Pornografija i politika u Palestini

Charles Freund

Screenshot: YouTube/Sputnik

Objavljeno 3. travnja 2002. godine

Kad su palestinski stanovnici opkoljenog grada Ramale za Zapadnoj obali tijekom vikenda uključili svoje televizore, ono s čime su se susreli nisu bile niti vijesti niti bilo koji drugi uobičajeni program Palestinske uprave; naišli su na isječke iz pornografskih filmova.

Tri od četiri televizijske stanice u Ramali, sjedištu Yassera Arafata, okupirale su izraelske trupe. Preostala gradska televizijska stanica u međuvremenu je na dnu ekrana emitirala poruku koja je objašnjavala da su porno isječci djelo okupacijskih snaga. “Pozivamo roditelje da poduzmu mjere predostrožnosti”, pisalo je u tekstu.

Glasnogovornik izraelske vojske rekao je agenciji France-Press da njihove snage nisu imale ništa s tim isječcima i čak je za snimke optužio Arafata. “Arafat je spreman ići toliko nisko kako bi njegova pozicija izgledala bolje u ovoj neugodnoj situaciji”, rekao je glasnogovornik. Međutim, glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova, uzimajući u obzir da su stanice koje su emitirale pornografski sadržaj već sve bile okupirane, bio je manje oštar u svom demantiju, rekavši: “Ne mogu vjerovati da bi se izraelski vojnici upuštali u ovakvo odvratno ponašanje”. Nazvao je to “sramotnim”.

Zašto bi izraelske trupe emitirale pornografiju? Ako je to bila slobodna operacija pojedinačnih vojnika, onda je to bio samo čin prezira. Ako je to bio čin koji su planirale vojne vlasti, onda se to može iščitati na različite načine.




Moderno psihološko ratovanje često koristi malo vjerojatne medije. Kad su američke snage prije nekoliko godina držale u okruženju panamskog Manuela Noriegu, svakodnevno su ga bombardirali s glasnom rock glazbom; FBI agenti činili su isto u domaćim situacijama opsade. Ideja je, po svemu sudeći, pronaći kulturološki oblik koji uznemiruje cilj i podvrgavanje tog cilja neprekidnoj izloženosti. Pornografija je gotovo nedostupna u većini muslimanskih društava, osim na internetu. S porastom islamskih vrijednosti, čak i trbušne plesačice u takvim službeno sekularnim mjestima poput Egipta nose svojedobno izazovne kostime preko punih haljina. Iako su neki stanovnici Ramale optužili Izraelce da pokušavaju korumpirati gradsku mladež, to je malo vjerojatno ratno lukavstvo. Vjerojatnije je da bi iznenadna izloženost hard-core slikama izazvala psihološki šok onima koji nisu navikli na njih.

Zamjena palestinskih vijesti i drugih programa s takvim materijalom također povećava stres i frustraciju stanovništva. Zapamtite, stanovnici Ramale nisu mogli napustiti svoje domove, čak i kako bi kupili namirnice. Njihova potreba za informacijama bila je intenzivna. Izraelske snage imale su mogućnost u potpunosti ugasiti televizijske stanice. Umjesto toga, ostavili su ih u pogonu, no emitirajući “zamjenske” slike. Pornografija je možda djelovala čak i više demoralizirajuće nego što bi to bio prestanak emitiranja.

Konačno, mnogi izraelski kritičari smatraju da je “normalni” program medija Palestinske uprave samo po sebi moralno upitan. Oni ga smatraju kao platformu antisemitskog ekstremizma, za poticanje “mučeništva” bombaša samoubojica i sredstvo onih koji zagovaraju uništenje židovske države. Prema njezinim kritičarima, službena palestinska televizija priredit će namještene scene mrtve palestinske djece, umanjiti ili ignorirati židovske žrtve i izbjegavati izvješćivanje o Arafatovim osudama palestinskih činova terora i divljaštva na engleskom jeziku.

Prema tome, zamjena takvog programa s pornografskim isječcima (i isječcima Intifadinih činova puštenim unatrag) može predstavljati zamjenu jednog oblika nemoralnog programa — političke pornografije — s njegovim moralnim ekvivalentom.