HOROWITZ: Projekt mržnje Amerike

David Horowitz

FrontPageMag

Amerika je među nacijama jedinstvena po tome što je utemeljena na skupu ideja i vrijednosti, a ne na zajedničkom “identitetu” temeljenom na “krvi i zemlji”. Osnivanje Amerike tijekom revolucionarne ere 1776.-1787. temeljilo se na principima koji pružaju izvor snage našem nacionalnom identitetu. Oni su to što stvara jedinstvo među različitim narodima koji su naselili i zauzeli ovu zemlju od njezinog osnutka. Oni su bili nadahnjujuća sila koja je omogućila Americi da ukine ropstvo, postane globalni simbol pravde i pruži glavni svjetski bedem protiv globalnih tiranija.

Politička ljevica nastoji izbrisati i uništiti upravo ovo nadahnuto sjećanje. Najuznemirujuća manifestacija ove zlokobne agresije je takozvani “Projekt 1619”, zamisao novinarke New York Timesa po imenu Nikole Hannah-Jones. Njega podržavaju Pulitzerova fondacija, Smithsonianski institut i kulturna elita nacije. Šest mjeseci nakon njegovog pokretanja, “Projekt 1619” već se nalazi u nastavnom planu i programu 3.500 javnih srednjih škola u svih 50 država.[1] S obzirom na ekstremnu ljevičarsku prirodu sindikata učitelja i javnog školstva, iako uznemirujuće, ovo nije nimalo iznenađujuće.[2]

Članica uredništva Timesa, Mara Gay, opisuje “Projekt 1619” sljedećim riječima: “U danima i tjednima koji dolaze, objavit ćemo eseje koji demonstriraju da je gotovo sve što je Ameriku učinilo jedinstvenom izraslo iz ropstva.”[3] U službenoj izjavi, uredništvo Timesa je obrazložilo: “Projekt 1619 glavna je inicijativa New York Timesa kojom se obilježava 400. godišnjica početka američkog ropstva. Cilj mu je preoblikovanje povijesti zemlje, razumjeti 1619. kao naše istinsko utemeljenje te stavljanje posljedica ropstva i doprinos crnih Amerikanaca u samo središte priče koju pričamo sami sebi o tome tko smo.”[4]

Drugim riječima, u samoj svojoj koncepciji, Projekt 1619 je povijesno nepismena laž, čija je očigledna svrha brisanje stvarnih temelja nacije koja je rođena 1776. godine, a koju je Lincoln komemorirao kao “novu naciju začetu u slobodi i posvećenu prijedlogu da su svi ljudi stvoreni jednaki”.

Kreatorica Projekta 1619, afroamerička članica uredništva i pro-Castro ljevičarka, napisala je uvod u projekt koji je nosio naslov: “Amerika nije bila demokracija sve dok je crni Amerikanci nisu učinili jednom.”[5] Naslov otkriva jedva prikrivene rasističke stavove i autorice i njezinog projekta sugeriranjem da su crnci napisali Deklaraciju o neovisnosti, stvorili abolicionistički pokret, regrutirali i financirali vojsku Unije, žrtvovali 350.000 života kako bi pobijedili u Građanskom ratu, napisali Proglas o emancipaciji i 13., 14. i 15. amandman, stvorili i financirali NAACP i ostale organizacije za građanska prava bez velike potpore bijelaca i napisali i donijeli Zakone o građanskim pravima. Naravno da su to apsurdnosti i jedini razlog zašto se uopće bavimo njima jest taj što je anti-bijeli rasizam toliko u modi među kulturnom elitom ove nacije u ovom problematičnom trenutku naše povijesti.




Objašnjenje Hannah-Jones za proglašavanje godine američkog utemeljenja 1619. umjesto 1776. ili 1787., opisuje događaje ovim riječima: “U kolovozu 1619. godine, samo 12 godina nakon što su Englezi naselili Jamestown u Virginiji… kolonisti Jamestowna doveli su 20 do 30 porobljenih Afrikanaca od engleskih pirata. Pirati su ih ukrali s portugalskog broda za prijevoz roblja koji ih je prisilno odveo iz onoga što se danas naziva državom Angolom. Ti muškarci i žene koji su se iskrcali na kopno tog kolovoškog dana bili su početak američkog ropstva. Oni su bili među 12,5 milijuna Afrikanaca koji su oteti iz svojih domova i u lancima dovedeni preko Atlantika u najvećoj prisilnoj migraciji u ljudskoj povijesti sve do Drugog svjetskog rata.”[6] [Naglasak dodan.]

Ovaj opis predstavlja niz izmišljotina počevši od insinuacije da je 12,5 milijuna Afrikanaca brodom otpremljeno u Ameriku u Atlantskoj trgovini robljem. Točna brojka je 330.000 — dovoljno loše — ali znak da je američko ropstvo čak i na zapadnoj hemisferi bilo znatno manjeg obima nego što bi to Hannah-Jones i njezini pomagači željeli. Još upečatljivije, izjava da je to bio “početak američkog ropstva” u potpunosti je netočna. To je bio nastavak engleske — a ne američke prakse. A 20 Afrikanaca dovedenih u Virginiju 1619. godine nisu bili robovi.

Kao što je ugledni afroamerički povjesničar s Princetona Nell Painter primijetio u kritici Projekta 1619, Afrikanci dovedeni u Virginiju 1619. godine bili su dužnički sluge, što znači da će biti slobodni unutar određenog broja godina, uobičajeno od pet do sedam.[7] Činjenica jest da su većina radnika u koloniji Virginija bili dužnički sluge, i gotovo svi su bili bijelci. Štoviše, niti su 20 dužničkih sluga koji su stigli u Virginiju 1619. godine, niti ogromnu većinu stvarnih robova koji su došli kasnije, “oteli” bijeli Englezi ili bilo koji drugi bijelci. Oni su kupljeni na aukcijama robova u Gani i Beninu crnih afričkih robovlasnika. Dvadeset dužničkih sluga koji su stigli u Virginiju 1619. godine, zarobili su i stavili pod dužničko ropstvo crni afrički vojskovođe kao ratni plijen.[8] Sve te činjenice ruše Timesov napad na američko utemeljenje, stoga ih Hannah-Jones izostavlja.

Ideološki karakter Projekta 1619 manifestira se u podnaslovu povijesno nepismenog uvoda Hannah-Jones: “Osnivački ideali naše demokracije bili su lažni kad su napisani. Crni Amerikanci su se borili kako bi ih učinili istinitim.”[9] Ova se tvrdnja prije svega temelji na gramatičkom nerazumijevanju riječi “ideali”, a potom na ekstravagantnoj distorziji povijesnih zapisa. “Ideali” su po samoj svojoj prirodi težnje, a ne činjenice. Ideali Osnivača bile su zapravo obveze koje su oni i njihovi nasljednici izvršili.

Drugo, karakterizacija osnivača kao zagovornika ropstva u uvodu Hannah-Jones jednostavno je uvredljiva kleveta. Riječima znanstvene studije C. Bradleyja Thomsona u vezi stavova osnivača pod nazivom Američki revolucionarni um: “Niti jedan jedini revolucionarni vođa nije nikad javno hvalio ropstvo kao pozitivno dobro. Benjamin Franklin, govoreći kao predsjednik Društva za promicanje ukidanja ropstva Pennsylvanije, opisao je ropstvo kao “užasno obezvrjeđivanje ljudske prirode”. George Washington, robovlasnik, rekao je prijatelju: “Ne postoji čovjek koji iskrenije od mene želi vidjeti usvojen plan za ukidanje [ropstva].”[10]




Tvrdnja Hannah-Jones da su Osnivači vodili revoluciju kako bi zaštitili ropstvo je također očigledno lažna. Godine 1787. usvojena je Uredba o sjeverozapadu 1787., kojom je uspostavljeno naseljavanje područja koje će postati Ohio, Indiana, Illinois, Michigan i Wisconsin. To je bilo geografsko područje veliko kao i postojećih 13 država. Članak IV. zabranio je ropstvo u ovoj nenaseljenoj zemlji. Kojom logikom bi navodni zagovornici ropstva to učinili?

Inspirirani svojom privrženošću jednakosti i slobodi, američki osnivači odmah su počeli rasklapanje institucije ropstva u sjevernim državama, koje su ubrzo dobile naziv “Slobodne države”, proces koji je dovršen 1804. godine. Zašto onda nisu jednostavno ukinuli ropstvo diljem Sjedinjenih Država? Očigledan, uvjerljivi razlog bio je taj što su se bojali katastrofe građanskog rata koji je naposljetku ubio više Amerikanaca nego svi američki ratovi do današnjeg dana. Ali postojala je još gora vjerojatnost koju su trebali razmotriti. Da su osnivači pokušali ukinuti ropstvo na robovlasničkom Jugu 1787. godine, Jug bi vjerojatno udružio snage s Britancima — najvećim carstvom na svijetu, čiji su vojnici uspjeli zapaliti Bijeli kuću u Ratu 1812. godine. Takav bi savez vjerojatno pobijedio slobodne države Sjevera i pobjednički Jug bi možda produžio vladavinu ropstva za tko zna koliko dugo. Stoga su pokušali izbjegnuti krvoproliće koje je moglo rezultirati produženjem ropstva, vjerujući da je to zaostali ekonomski sustav koji će se prije ili kasnije sam srušiti pod svojom težinom.

Zbog svojih rasističkih stavova prema bijelcima, niti Hannah-Jones, a ni urednici Timesa nisu se uopće potrudili postaviti ozbiljno pitanje zašto bi proturobovlasnički potpisnici Deklaracije neovisnosti mogli imati razlog za postizanje kompromisa s robovlasničkim Jugom. Za njih, jedini odgovor ležao je u bijelom licemjerju, bijeloj perfidnosti i bijelom rasizmu.

Stvarna svrha Projekta 1619 otkrivena je u neutemeljenoj tvrdnji Hannah-Jones da je “anti-crnački rasizam utkan u sami DNK ove zemlje”.[11] Ovo je kleveta koju su ozloglašeno iznijeli Barack Obama i ostali anti-američki ljevičari nekoliko godina ranije.[12] James Oakes, i sam ljevičar, također je bio jedan od četiri velika američka povjesničara potpisnika zajedničke izjave koja osporava povijesne distorzije i ideološku prirodu Projekta 1619: “Ovo su doista opasni tropi”, upozorio je. “Oni nisu samo nepovijesni, već su zapravo anti-povijesni. Funkcija tih tropa je negirati promjene s vremenom… Oni kažu, ‘pogledajte kako se užasno postupalo s crnim ljudima pod ropstvom. I pogledajte stope zatvaranja crnih ljudi danas. To je ista stvar. Ništa se nije promijenilo. Nije došlo do nikakve industrijalizacije. Nije bilo Velike migracije. Svi se nalazimo u istom čamcu kao i u ono vrijeme. I to je ono što predstavlja izvorni grijeh. Svaka generacija rađa se s tim istim izvornim grijehom… Ne postoji ništa što možemo učiniti kako bi se izvukli iz njega. Ako je to u DNK, ne možete ništa učiniti. Što možete učiniti? Izmijeniti svoj DNK?”[13]

Očigledna poanta DNK metafore jest da je rasizam, a ne sloboda i prijedlog da su svi ljudi stvoreni jednakima, suština američke demokracije. To je transparentni poticaj uništavanja onog što ti odlučni neprijatelji stvarne američke demokracije namjeravaju prikazati kao licemjernu, rasističku, prijevaru.




No, stvarna povijest ropstva u Americi pobija ovu tvrdnju i govori nam posve drugačiju priču. U City Journalu, američki povjesničar Allen Guelzo odbacio je Timesov projekt kao “teoriju zavjere” koja se razvila iz “stolice ultimativne kulturne privilegije u Americi, jer niti u jednom ljudskom društvu se porobljeni narod ne bi odjednom našao na pozicijama takve privilegije, uz pristanak — čak i odobravanje — onih koji su svojedobno bili porobljivači.”[14]

Čak još snažnije znanstveno svjedočanstvo dolazi od Orlanda Pattersona, čovjeka ljevice i uglednog afroameričkog sociologa s Harvarda koji je napisao nagrađivane knjige o ropstvu i rasi. Amerika, prema Pattersonovim riječima, “je najmanje rasistička zemlja na svijetu s većinski bijelim stanovništvom; ima bolje svjedočanstvo zakonske zaštite manjina od bilo kojeg drugog društva, bijelog ili crnog; nudi više mogućnosti većem broju crnih osoba od bilo kojeg drugog društva, uključujući ona u Africi.”[15]

Anti-američki animus Projekta 1619 nije inspiriran poviješću američkog ropstva i emancipacije, već antikapitalističkim i anti-bijelim rasizmom autora projekta. Ovo se evidentno može iščitati iz stvarnih članaka koju čine Projekt i njegov kurikulum, koji ne istražuju činjenice — i svu njihovu kompleksnost — onoga što se dogodilo u kolovozu 1619. godine, već koriste ropstvo kao četku kojom mogu ocrniti svaki aspekt američkog života.

Specijalno izdanje na 100 stranica časopisa New York Times Magazine koje je pokrenulo Projekt, govori nam sve što želimo znati o njegovoj svrsi. Izdanje uključuje sljedeće članke (i samo ove): “Amerika nije bila demokracija sve dok je crni Amerikanci nisu učinili jednom”, “Američki kapitalizam je brutalan. To možete pratiti do plantaže”, “Zašto svi uvijek kradu crnu muziku?”, “Kako je segregacija uzrokovala vaš zastoj u prometu”, “Kako lažna vjerovanja u fizičke rasne razlike još uvijek žive u današnjoj medicini”, “Barbarska povijest šećera u Americi”, “Zašto Amerika nema univerzalnu zdravstvenu zaštitu? Jedna riječ: Rasa”, “Zašto američki zatvori duguju svoju okrutnost ropstvu”, “Kako je rasla ogromna američka razlika u bogatstvu: Pljačkom” i konačno ona koja otvoreno prikazuje nemilosrdnu političku agendu: “Što reakcionarna politika 2019. duguje politici ropstva?”[16] Drugim riječima, Trumpova administracija je naslijeđe ropstva.

Projekt 1619 je uvredljivo, rasističko krivotvorenje američke povijesti. Metastazirajući kurikulum u američkim školama, to je bodež usmjeren na američko srce, na njegovo samopoštovanje i samorazumijevanje, na njegov nacionalni ponos. Njegov je cilj uništiti američki štit protiv njegovih stvarnih neprijatelja u svijetu. Tih neprijatelja je mnoštvo, jer tiranije diljem svijeta mrze demokraciju općenito, a Ameriku posebno, kao najtolerantniju i najinkluzivniju naciju među svim nacijama s velikim unutarnjim manjinama. Za usporedbu, ne postoji crna, smeđa ili azijska nacija koja je za svog vrhovnog zapovjednika izabrala bijelog zemljaka kao što je to slučaj bio kad je bijela američka većina izabrala Baracka Obamu — i to ne jednom, već u dva navrata.

Kao rezultat uloge koju je Nikole Hannah-Jones imala u stvaranju ovog rasističkog, antikapitalističkog i povijesno nepismenog napada na zemlju koja joj je dala nevjerojatne slobode i privilegije, ona je obasipana nagradama i premijama od strane kulturne elite — uključujući MacArthurovu “Nagradu genija” u iznosu od 624.000 dolara. Ovo je prava opasnost ugrađena u Projekt 1619: On ima podršku američkih nelojalnih, buntovnih elita. To su privilegirani, pogrešno nazivani “liberali”, koji već tri godine sabotiraju uredno izabranog predsjednika lovom na vještice, počevši od slabo prikrivenog pokušaja državnog udara nacionalnih obavještajnih agencija.

Inspirirana politikom identiteta i ljevičarskim obećanjima kula u oblacima, Demokratska stranka podržava pro-terorističko, anti-židovsko vijeće u Domu, promiče bezakonje na granicama zemlje, ležerno tolerira anti-bijeli rasizam i anti-muški bigotizam te sponzorira predsjedničke kandidate koji žele kriminalizirati slobodu govora, vladati izvršnim diktatom i konfiscirati privatno bogatstvo — i koji se uvjerljivo mogu opisati kao Rip Van Winkle marksisti kojima su, kako se čini, komunistički užasi 20. stoljeća prošli nezapaženo.

David Horowitz je američki konzervativni aktivist, novinar i autor, osnivač Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC) i urednik časopisa FrontPage.