MEDVIN: Dolazak u Ameriku: Nekad i danas

Marina Medvin

Screenshot: YouTubeCarlito

Živjeti u Americi bio je naš obiteljski san. Bilo je potrebno tri godine planiranja, papirologije i osvajanje životne lutrije, ali na kraju se obistinilo: dopuštenje za dolazak u Sjedinjene Države.

Godina je bila 1991., a Sovjetski Savez nalazio se usred kolapsa. Živjeli smo u državnom stanu: dvije spavaće sobe, tri obitelji. Moji baka i djed spavali su u dnevnoj sobi. (Tipično, prazne sobe i izbor vašeg doma je kapitalistički koncept koji se nalazi u Americi i ne postoji u zemljama koje su pretrpjele godine socijalizma.) Hrana je bila oskudna, a ideja o ukusnom zalogaju nije postojala čak ni u mojoj najluđoj mašti. Život je bio jednostavan, hladan i turoban. To jest, sve dok se mom ocu nije upalila lampica: Amerika.

Uzbuđeno smo planirali bezbrojne mogućnosti školovanja i posla. Otac mi je govorio da mogu naporno raditi i postati što god želim u Americi, da mogu zaraditi svoje mjesto u vrhu bilo kojeg polja. Obećala sam mu da ću marljivo učiti i naporno raditi, kako bi izgradila svoj put prema vrhu.

Stigli smo na slavno američko tlo 1992. godine (i odmah fotografirali trgovine namirnicama, vidjevši hranu na policama ne vjerujući svojim očima, ali to je priča za neki drugi dan).

Naš je Američki san bio naporno raditi i doprinijeti američkom društvu. Najveći strah mog oca bio je da će razočarati Amerikance, da neće uspjeti dati svoj doprinos, da će ga izbaciti iz zemlje jer je teret umjesto dobitka.

Danas kad se osvrnem na njegove strahove, ne mogu se ne nasmijati. Da je barem moj otac mogao predvidjeti novi val imigranata i njihove antietičke prioritete i kako ih vlada dočekuje, vidio bi koliko je zapravo njegov nespokoj bio glup.

Ali to nisu bili samo strahovi, bila je to i etika. Moji roditelji vjerovali su u individualnu odgovornost i naporni rad. Željeli su pridonijeti i biti korisni. Ideja pijavica bila im je odbojna na etičkoj razini. I nismo bili jedini. Imigranti s kojima sam ja odrasla imali su iste roditeljske smjernice: radite i doprinosite, nemojte nas sramotiti.

Čini se kako smo mi bili dio posljednje skupine optimističnih, poniznih, zahvalnih imigranata.

1992.: Godina kad smo stigli u Ameriku bila je ista godina kad je Ilhan Omar stigla sa svojom obitelji. Ona je bila dio prve skupine koja je započela novi val imigrantskog mentaliteta: ljuti, privilegirani, nezahvalni. Umjesto da vjeruju kako Amerika pruža mogućnosti, oni su objavili da Amerika mora pružiti rezultate. Umjesto da se ugledaju na uspješne Amerikance i žele naporno raditi kako bi bili poput njih, ljudi poput Omar gledali su na uspješne Amerikance s osjećajem nekontrolirane zavisti i želje da uzmu od njih. Umjesto da govore o napornom radu kako bi izgradili dom, oni govore o oduzimanju teško stečenog bogatstva drugih kako bi redistribuirali njihov novac i izgradili domove onima koji nisu radili dovoljno naporno kako bi to učinili sami.




Moja obitelj došla je u Ameriku zbog mogućnosti koje je pružalo američko slobodno tržište, kapitalizam. Ljudi poput Omar došli su ovdje kako bi uništili slobodno tržište koje je ovu zemlju učinilo toliko uspješnom, ona je došla kako bi uvela socijalizam.

Sjećam se dana kad smo moj otac i ja prolazili pokraj ogromne, prekrasne kuće. Bili smo u Americi nekih godinu dana i moj otac koristio je svaku priliku kako bi me motivirao za uspjeh. “Ovdje vjerojatno živi odvjetnik. Američki odvjetnici rade duge sate kako bi mogli kupiti nevjerojatne kuće sa svim novcem koji zarade. Ti možeš imati takvu kući ako ćeš naporno raditi u Americi”, rekao mi je. Poslušala sam. Ostalo mi je u glavi. Željela sam naporno raditi. Želja, zajedno s napornim radom, dovela me do stvarnosti. Postala sam odvjetnica.

U isto vrijeme, dok su imigranti Američkog sna poput mene grozničavo radili kako bi izgradili svoje domove, imigranti novog mentaliteta bili su zauzeti traženjem vladinih beneficija. Oportunistički demokrati shvatili su da s obilnim davanjima dolazi lojalna glasačka baza i tako je tako započeo cvjetati simbiotski odnos. Ti imigranti doveli su u SAD još više ljudi poput njih, učvršćujući tako lojalnu ljevičarsku bazu. Američki san kakvog sam ja znala nekako je nestao ili je na brzinu mutirao u neprepoznatljivu želju za uzimanjem, za razliku od stvaranja.

Umjesto da s poštovanjem čekaju dozvolu za dolazak u Ameriku, protuzakonit uzlazak u zemlju postao je osjećaj prava. Umjesto da su imigrantski roditelji podučavali svoju djecu da jednog dana mogu naporno raditi i biti poput bogatih američkih odvjetnika, novi imigrantski roditelji govorili su svojoj djeci da jednog dana mogu glasati za ljevičare i uzeti od bogatih američkih odvjetnika. Etika novog vala imigranata u potpunosti se razlikuje od etike klasičnih imigranata i one američkog naroda.

Ja sam naporno radila i izgradila svoj dom. Odrasla sam u zahvalnoj imigrantskoj obitelji koja me poticala da postanem Amerikanac koji će doprinijeti. Glasam za kapitaliste kako bi nastavili potvrđivati veličinu Amerike. Što je s djecom imigrantskih obitelji koji preziru američke ljude i zemlju koja ih je spasila od ugnjetavanja? Oni ne žele biti poput Amerikanaca. Oni glasaju da uzmu od Amerikanaca. Oni glasaju za socijaliste.

Dolazak u Ameriku nekada je značio planirati raditi, asimilirati se i dati svoj doprinos. Danas se dolazak u Ameriku vrti oko želje za uzimanjem. Mogu se samo nadati da je ovo kratkoročni trend. Amerika, ili bilo koja druga zemlja što se toga tiče, neće preživjeti ako je nadvladaju oni koji mrze američke vrijednosti i vole socijalizam.

Trump se pojavio kao besprimjerni vođa u borbi protiv novog imigrantskog mentaliteta i socijalizma. “Amerika je utemeljena na slobodi i neovisnosti — a ne na vladinoj prisili, dominaciji i kontroli … Amerika nikad neće biti socijalistička zemlja!”, proglasio je Trump. Nadam se da je u pravu, ali nada nije dovoljna; borit ću se kako bi dokazala da je u pravu, kao što to očekujem i od vas. Naša Amerika je zemlja za marljive ljude i za ljude koji će se boriti za svoju slobodu od socijalističkog ugnjetavanja.