DRIESSEN: Zašto ovi crni životi nisu važni?

Paul Driessen

Source: YouTube/Sacramento Bee

Marathon Petroleum nedavno je najavio da će svoju rafineriju Martinez staviti na “u mirovanje na neodređeno vrijeme”. Ova odluka izbrisat će na stotine radnih mjesta, milijarde dolara i gotovo sedam milijuna galona benzina, dizela i ostalih naftnih tekućina dnevno iz kalifornijske ekonomije gladne energije. To će također podići cijene goriva manjinama i ostalim siromašnim obiteljima koje već plaćaju najviše cijene benzina u kontinentalnim Sjedinjenim Državama: 1,32 dolara više po galonu regulara nego je to u Louisiani i Teksasu.

Kalifornijski zeleni i politički interesi ne žele frakturiranje, cjevovode, nuklearke, ugljenske ili hidroelektrane — ni rudarenje materijala potrebnih za proizvodnju električnih automobila. Oni preferiraju da se taj posao obavlja negdje drugdje i jednostavno uvoze energiju, automobile i robu široke potrošnje.

Oni već odavno žele potpuno električni vozni park, za koji tvrde da bi bio čist, etičan, prijateljski nastrojen prema klimi i održiv. Naravno, te oznake vrijede samo tako dugo dok se gledaju isključivo na aktivnosti i emisije unutar državnih granica Kalifornije — a ne tamo gdje se odvija rudarenje, proizvodnja i generiranje električne energije. Takva vrsta analize “životnog ciklusa” u potpunosti bi poremetila njihove tvrdnje.

Uzmimo, kao primjer, bakar. Tipičan motor s unutarnjim izgaranjem koristi oko 50 funti (23 kilograma) ovog vitalnog svakodnevnog metala, kaže International Copper Association. Hibridni automobil zahtijeva gotovo 90 funti (40 kg); električnom vozilu s priključnim pogonom potrebno je 132 funte (60 kg); a veliki električni autobus može koristiti do 812 funti (369 kg) bakra. Kad bi svih 15.000.000 kalifornijskih vozila bilo električno, trebalo bi im gotovo 1.000.000 tona bakra.

Ali maseni udio bakrene rude u prosjeku iznosi samo 0,5 posto, napominje energetski analitičar Mark Mills. To znači da bi za tu količinu bakra bilo potrebno iskopati, usitniti i preraditi 200.000.000 tona rude. Gotovo svaki korak u tom procesu zahtijevao bi fosilna goriva — i emitirao ugljični dioksid i onečišćujuće tvari.

A to je samo Kalifornija. Prema profesoru emeritusu Sveučilišta Cambridge Michaelu Kellyju, zamjena svih vozila u Ujedinjenom Kraljevstvu električnim vozilima sljedeće generacije zahtijevala bi više od polovice svjetske godišnje proizvodnje bakra; dvostruko više od godišnje proizvodnje kobalta; tri četvrtine godišnje proizvodnje litijevog karbonata; i gotovo cjelokupnu godišnju proizvodnju neodimija.

Samo jedno električno vozilo ili rezervna baterija teži 1.000 funti (453 kg) i zahtijeva vađenje i preradu nekih 500.000 funti (226.800 kg) raznih ruda, kaže Mills. Stvarni troškovi “zelene” energije su zapanjujući.

Zamislite zamjenu svih 300.000.000 američkih automobila, SUV-ova, kamioneta, autobusa, kamiona i ostalih vozila s električnim verzijama pod Green New Deal-om (GND) — i zatim njihovo svakodnevno punjenje. Milijuni vjetroturbina, milijarde solarnih panela, milijarde rezervnih baterija, tisuće milja novih dalekovoda, nadogradnji mreže i milijuni stanica za brzo punjenje širom Amerike također bi zahtijevali bakar, beton, sve te ostale metale i mnoge druge materijale, u neshvatljivim količinama.

Procjenjuje se da aljaški Pebble Mine rudnik ima oko 35 milijuna tona visokokvalitetne bakrene rude i 3 milijuna tona molibdena i ostalih kritično važnih GND ruda. Samo bakra ima gotovo dva puta više od svjetske godišnje proizvodnje tog esencijalnog elementa. Dozvole su godinama blokirane iz upitnih razloga. No, inženjerski korpus američke vojske nedavno je pronašao da rudarenje ne bi imalo “mjerljivog učinka” na broj buljookog lososa u slivu Bristolskog zaljeva i trebalo bi mu dopustiti nastavak rada, pod strogim američkim zakonima o onečišćenju, krčenju, zaštiti divljih životinja, sigurnosti na radnom mjestu, fer plaći te dječjem radu.

Environmentalisti namjeravaju zadržati Pebble Mine zatvorenim što je dulje moguće i blokirati ostale američke projekte istraživanje i rudarenja. To je razlog zašto se većina rudarenja i prerade obavlja u inozemstvu, većim djelom u Kini i Mongoliji ili kineskim kompanijama u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, gdje se ne primjenjuje niti jedan od tih zakona.

Većina svjetskih rijetkih zemnih ruda izvlači se u blizini Baotoua, u Autonomnoj regiji Unutarnja Mongolija, pumpanjem kiseline u zemlju koja se zatim obrađuje korištenjem više kiselina i kemikalija. Proizvodnja jedne tone rijetkih zemnih metala oslobađa do 420.000 kubičnih stopa (11.900 m³) toksičnih plinova, 2.600 kubičnih stopa (74 m³) kiselih otpadnih voda i tonu radioaktivnog materijala. Rezultirajući crni talog ulijeva se u prljavo, beživotno jezero. Brojni lokalni ljudi pate od teških kožnih i respiratornih bolesti, djeca se rađaju s mekim kostima, a stopa oboljelih od karcinoma porasla je u nebo.

Litij uglavnom dolazi iz Tibeta i suhih visoravni “litijskog trokuta” Argentina-Bolivija-Čile. Mrtve, toksične ribe pridružuju se leševima krava i jakova koji plutaju niz tibetansku rijeku Liqi, otrovanu rudnikom Ganzizhou Rongda. Starosjedioci u ABC trokutu kažu da operacije rudarenja litija kontaminiraju tokove potrebne za ljude, stoku i navodnjavanje te ostavljaju planine odbačene soli.

Najveći svjetski proizvođač kobalta je Demokratska Republika Kongo, gdje oko 40.000 djece u dobi od četiri godine naviše radi zajedno sa svojim roditeljima za manje od 2 dolara dnevno do 12 sati dnevno. Mnogi umiru u urušavanjima ili od sporije smrti uzrokovane konstantnoj izloženosti toksičnom, radioaktivnom blatu, prašini, vodi i zraku koja u njihova tijela taloži opasne razine kobalta, olova, urana i ostalih teških metala. Congo Dongfang International Mining Company u kineskom vlasništvu potom šalje kobaltnu rudu na preradu u Kinu.

A to je samo za ispunjavanje trenutačnih zahtjeva za sirovinama. Pokušajte zamisliti zahtjeve za sirovinama, dječji rad pod uvjetima rudarenja u Trećem svijetu i ekološko uništenje pod Green New Deal-om.

Liberali često govore da podržavaju održivu, etičku kavu, tenisice, torbice i dijamante. Ne toleriraju dječji rad, izrabljivačke pogone ili nesigurne radne uvjete. Ali sasvim je drugačija priča sa zelenom energijom i električnim vozilima. Godine 2019., prijedlog zakona 735 kalifornijske skupštine predložio je da država izdaje certifikate koji potvrđuju da vozila s “nultom emisijom” koja se tamo prodaju ne sadrže materijale ili komponente koji uključuju dječji rad. Demokrati su odbili taj prijedlog. Stvar je komplicirana, “objasnili” su. Provođenje tog zakona bilo bi preteško, previše bi koštalo i ugrozilo bi klimatske ciljeve države. A uostalom, mnoge druge industrije također koriste dječji rad. (Stoga zašutite o tome.)

Prošli mjesec, američki Zastupnički dom imao je priliku usvojiti nacionalni certifikat da savezno financirani električni autobusi i stanice za punjenje neće uključivati minerale iskopane dječjim radom. Odbor za promet odobrio je amandman glasovima 43-19 (svih 19 glasova protiv bili su demokrati). Ali Pete DeFazio (D-OR) potiho je zamijenio jezik primjenljivog certifikata s besmislenom izjavom da je “politika Sjedinjenih Država” da se sredstva “ne bi trebala koristiti” za predmete koji uključuju dječji rad.

DeFazio je tvrdio da je certificiranje nepotrebno, budući da američki trgovinski sporazumi zabranjuju dječji rad. Ali s Kongom ne postoji sporazum, a Kina nije pokazala nikakvog interesa da okonča dječji rad u svojim lancima opskrbe. (Plus, stvar je komplicirana, teška za provesti i opasna za klimatske i Green New Deal ciljeve.)

Lako je Nancy Pelosi i njezinim kolegama nositi Kente tkaninu u znak solidarnosti s Black Lives Matter, a osoblju Sierra Cluba kritizirati “povijest i kulturu bijele supremacije” organizacije — ono što ja nazivam okorjelim, smrtonosnim i dokazivo rasističkim eko-imperijalizmom i ugljičnim kolonijalizmom. Nama je potrebna stvarna reforma i okončanje kulture otkazivanja koja utišava svaku raspravu o užasima onoga što se događa u previše ne-bijelih područja Sjedinjenih Država i svijeta.

Ljudske i ekološke stvarnosti GND politika vape za raspravom. Jednako je i s nasiljem i smrti koje su prethodile i uslijedile neoprostivoj smrti Georgea Floyda. Ne samo 25 policijskih ubojstava nenaoružanih crnaca duljem Amerike 2019. godine koja su postala uski fokus Black Lives Matter, političara i izgrednika. Već također i ubojstva Davida Dorna, Patricka Underwooda i ostalih policajaca; Mekhija Jamesa, LeGenda Taliferra, Secorije Turner i ostale crne djece koju su smaknuli njihovi crni kolege; te čak 7.000 američkih muškaraca, žena i djece koje svake godine ubiju crnci.

U Chicagu, tijekom vikenda za 4. srpnja, policija je prijavila 87 pucnjava i 17 smrti, a gotovo desetak tih upucanih bila su djeca uhvaćena u unakrsnoj vatri, očajavao je New York Post. Zapravo, ukupan broj crni-na-crne ubojstava Vjetrovitog grada tijekom gotovo bilo koja dva uzastopna vikenda prelazi tih 25 ubojstava.

“Svaka osoba koja je ustrijeljena u New York Cityju [do sad] ovog srpnja, gotovo 100 ukupno, bila je član manjinske zajednice“, tweetao je novinar NBC News-a Tom Winter, “a 97% žrtava pucnjava u lipnju bili su članovi gradske manjinske zajednice”. Rješenje je prestanak financiranja policije?

SVI ti afrički, azijski, latinoamerički i manjinski američki životi su važni. Vrijeme je da o tome iskreno porazgovaramo, shvatimo što zapravo pokreće nehumanost i stvorimo svijet u kojem ćemo biti ponosni živjeti.

Paul Driessen je viši savjetnik za politiku Odbora Za konstruktivno sutra i autor mnogih knjiga, izvješća i članaka o energetskim, klimatskim i enviromentalističkim pitanjima.