IBRAHIM: Je li Ameriku otkrio ‘islamofob’?

Raymond Ibrahim

columbus

Kristofor Kolumbo — onaj “genocidni luđak i rasist”, kao što je poznatiji među “budnom” gomilom, čiji su pripadnici vandalizirali njegove spomenike — ponovno se vratio u vijesti, ovaj put zbog svoje navodne “islamofobije”.

U članku “Je li Kolumbovo putovanje do ‘Novog svijeta’ potaknula islamofobija?”, koji je Slate objavio na Kolumbov dan (12. listopada), Rebecca Onion postavila je autoru Alanu Mikhailu pitanje: “Je li moguće koristiti riječ islamofobija kako bi se opisao način na koji su se Kolumbo, Izabela, Ferdinand i ostali kršćanski Europljani osjećali u to vrijeme?”

Mikhailov odgovor bio je donekle nedvosmislen:

Vrlo je škakljivo odgovoriti na to pitanje. Ideja je da postoji nit antimuslimanskih osjećaja iz tog razdoblja, a možda i prije, sve do danas. Na neki način možete to povezati. Ali ne želim vjerovati u priču o nekakvom “sukobu civilizacija”, jer postoji puno primjera o kršćanskim Europljanima i muslimanima koji istodobno imaju prilično pozitivne interakcije: dijeljenje ideja, razmjena robe, diplomatski odnosi, borba na istoj strani ratova protiv drugih neprijatelja. A to je također dio knjige — istaknuti da je Osmansko Carstvo dio “naše povijesti”.

Dakle, koja je prava priča o Kristoforu Kolumbu i islamskom pitanju? Prvo, malo konteksta: Godine 1453., kad je Kolumbo imao 2 godine, Turci su zauzeli Carigrad, događaj koji je uzdrmao Kršćanski svijet. Manje od 40 godina kasnije, Ferdinand i Izabela zauzeli su posljednji bastion islama u Španjolskoj, Granadu, događaj koji je “proizveo izvanredan učinak u čitavom kršćanskom svijetu i koji se smatrao prikladnom osvetom za pad Carigrada trideset i devet godina ranije”, da citiram ranijeg povjesničara. Međutim, premda je “ono što je Carigrad bio za osmanskog kulta, Granada bila za Ferdinanda i Izabelu”, rat s islamom teško je završio iz španjolske perspektive.

Netom nakon osvajanja Granade, dvojica su monarha financirala ambiciozno putovanje Kolumba u naporu pokretanja “konačnog i definitivnog križarskog rata protiv islama preko Indije” (koje je kulminiralo usputnim otkrivanjem Novog svijeta). Mnogi su Europljani bili uvjereni da kad bi samo mogli doći do naroda istočno od islama — koji, ako već nisu bili kršćani, barem “još nisu bili zaraženi Muhamedovom kugom”, da citiram papu Nikolu V. — zajedno mogu slomiti islam između njih. (Plan je bio stoljećima star i povezan s legendom o Prezbiteru Ivanu, navodno velikom kršćanskom monarhu koji je vladao na Istoku i koji će jednog dana marširati na zapad i osvetiti Kršćanski svijet uništavajući islam.)

Sve ovo jasno proizlazi iz Kolumbovih vlastitih pisama: u jednom on Ferdinanda i Izabelu naziva “neprijateljima bijedne sekte Muhameda” koji su “odlučni poslati me u regije Indije, kako bih vidio” mogu li njihovi ljudi pomoći u ratnim naporima; u drugom napisanom monarsima nakon što je stigao do Novog svijeta, Kolumbo nudi podizanje vojske “za rat i osvajanje Jeruzalema”.

Ni Španjolska ni Kolumbo nisu prvi koji su primijenili ovu strategiju; nakon što se Portugal očistio od islama 1249. godine, njegovi su vojni redovi pokrenuti u muslimanskoj Africi. “Velika i nadmoćna motivacija u pozadini eksplozivne energije i ekspanzivnog intelekta [princa] Henrika Navigatora [rođ. 1394.] bila je jednostavna želja da uzme križ — da prenese križarski mač u Afriku i time otvori novo poglavlje u svetom ratu Kršćanskog svijeta protiv islama”. On je pokrenuo sva ta putovanja otkrića jer je “želio znati postoje li u tim krajevima neki kršćanski prinčevi” koji “bi mu pomogli protiv neprijatelja vjere”.

Čini li sve ovo Kolumba, kao i Fernanda i Izabelu — a da ne spominjemo čitavi Kršćanski svijet — “islamofobima”, kao što Slate to namjerava proglasiti?

Odgovor je da — ali ne na način na koji se ta riječ koristi danas. Dok je grčka riječ phobos oduvijek značila “strah”, njegova uporaba u današnje vrijeme podrazumijeva “iracionalan strah”. Međutim, uzimajući u obzir da je, gotovo tisuću godina prije Kolumba, islam neprekidno napadao Kršćanski svijet do točke u kojoj je progutao tri četvrtine njegovog izvornog teritorija, uključujući stoljećima Španjolsku; da je najnovija islamska iteracija, u obliku osmanskih Turaka, tijekom Kolumbove ere pustošila Balkanom i Mediteranom; i da je, čak stoljećima nakon Kolumba, islam još uvijek terorizirao Zapad — marširajući na Beč s više od 200.000 džihadista 1683. godine i isprovocirao Ameriku u njezin prvi rat— samo sugeriranje da su povijesni kršćanski strahovi od islama bili “iracionalni” samo je po sebi vrhunac iracionalizma.