IBRAHIM: Je li Ameriku otkrio ‘islamofob’?

Raymond Ibrahim

columbus

Kristofor Kolumbo — onaj “genocidni luđak i rasist”, kao što je poznatiji među “budnom” gomilom, čiji su pripadnici vandalizirali njegove spomenike — ponovno se vratio u vijesti, ovaj put zbog svoje navodne “islamofobije”.

U članku “Je li Kolumbovo putovanje do ‘Novog svijeta’ potaknula islamofobija?”, koji je Slate objavio na Kolumbov dan (12. listopada), Rebecca Onion postavila je autoru Alanu Mikhailu pitanje: “Je li moguće koristiti riječ islamofobija kako bi se opisao način na koji su se Kolumbo, Izabela, Ferdinand i ostali kršćanski Europljani osjećali u to vrijeme?”

Mikhailov odgovor bio je donekle nedvosmislen:

Vrlo je škakljivo odgovoriti na to pitanje. Ideja je da postoji nit antimuslimanskih osjećaja iz tog razdoblja, a možda i prije, sve do danas. Na neki način možete to povezati. Ali ne želim vjerovati u priču o nekakvom “sukobu civilizacija”, jer postoji puno primjera o kršćanskim Europljanima i muslimanima koji istodobno imaju prilično pozitivne interakcije: dijeljenje ideja, razmjena robe, diplomatski odnosi, borba na istoj strani ratova protiv drugih neprijatelja. A to je također dio knjige — istaknuti da je Osmansko Carstvo dio “naše povijesti”.

Dakle, koja je prava priča o Kristoforu Kolumbu i islamskom pitanju? Prvo, malo konteksta: Godine 1453., kad je Kolumbo imao 2 godine, Turci su zauzeli Carigrad, događaj koji je uzdrmao Kršćanski svijet. Manje od 40 godina kasnije, Ferdinand i Izabela zauzeli su posljednji bastion islama u Španjolskoj, Granadu, događaj koji je “proizveo izvanredan učinak u čitavom kršćanskom svijetu i koji se smatrao prikladnom osvetom za pad Carigrada trideset i devet godina ranije”, da citiram ranijeg povjesničara. Međutim, premda je “ono što je Carigrad bio za osmanskog kulta, Granada bila za Ferdinanda i Izabelu”, rat s islamom teško je završio iz španjolske perspektive.

Netom nakon osvajanja Granade, dvojica su monarha financirala ambiciozno putovanje Kolumba u naporu pokretanja “konačnog i definitivnog križarskog rata protiv islama preko Indije” (koje je kulminiralo usputnim otkrivanjem Novog svijeta). Mnogi su Europljani bili uvjereni da kad bi samo mogli doći do naroda istočno od islama — koji, ako već nisu bili kršćani, barem “još nisu bili zaraženi Muhamedovom kugom”, da citiram papu Nikolu V. — zajedno mogu slomiti islam između njih. (Plan je bio stoljećima star i povezan s legendom o Prezbiteru Ivanu, navodno velikom kršćanskom monarhu koji je vladao na Istoku i koji će jednog dana marširati na zapad i osvetiti Kršćanski svijet uništavajući islam.)

Sve ovo jasno proizlazi iz Kolumbovih vlastitih pisama: u jednom on Ferdinanda i Izabelu naziva “neprijateljima bijedne sekte Muhameda” koji su “odlučni poslati me u regije Indije, kako bih vidio” mogu li njihovi ljudi pomoći u ratnim naporima; u drugom napisanom monarsima nakon što je stigao do Novog svijeta, Kolumbo nudi podizanje vojske “za rat i osvajanje Jeruzalema”.

Ni Španjolska ni Kolumbo nisu prvi koji su primijenili ovu strategiju; nakon što se Portugal očistio od islama 1249. godine, njegovi su vojni redovi pokrenuti u muslimanskoj Africi. “Velika i nadmoćna motivacija u pozadini eksplozivne energije i ekspanzivnog intelekta [princa] Henrika Navigatora [rođ. 1394.] bila je jednostavna želja da uzme križ — da prenese križarski mač u Afriku i time otvori novo poglavlje u svetom ratu Kršćanskog svijeta protiv islama”. On je pokrenuo sva ta putovanja otkrića jer je “želio znati postoje li u tim krajevima neki kršćanski prinčevi” koji “bi mu pomogli protiv neprijatelja vjere”.

Čini li sve ovo Kolumba, kao i Fernanda i Izabelu — a da ne spominjemo čitavi Kršćanski svijet — “islamofobima”, kao što Slate to namjerava proglasiti?

Odgovor je da — ali ne na način na koji se ta riječ koristi danas. Dok je grčka riječ phobos oduvijek značila “strah”, njegova uporaba u današnje vrijeme podrazumijeva “iracionalan strah”. Međutim, uzimajući u obzir da je, gotovo tisuću godina prije Kolumba, islam neprekidno napadao Kršćanski svijet do točke u kojoj je progutao tri četvrtine njegovog izvornog teritorija, uključujući stoljećima Španjolsku; da je najnovija islamska iteracija, u obliku osmanskih Turaka, tijekom Kolumbove ere pustošila Balkanom i Mediteranom; i da je, čak stoljećima nakon Kolumba, islam još uvijek terorizirao Zapad — marširajući na Beč s više od 200.000 džihadista 1683. godine i isprovocirao Ameriku u njezin prvi rat— samo sugeriranje da su povijesni kršćanski strahovi od islama bili “iracionalni” samo je po sebi vrhunac iracionalizma.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here