GREENFIELD: Kraj sporta

Daniel Greenfield

FrontPageMag

Kad su Dodgersi osvojili World Series (finalna serija MLB-a), malo je Amerikanaca gledalo sport koji je svojedobno nazivan američkom razbibrigom. World Series 2020. oborio je mnoštvo rekorda, uglavnom onih negativnih, postavši najslabije gledano finale prvenstva. S prosjekom manjim od 10 milijuna gledatelja, finalna serija privukla je pozornost nekih 3% Amerikanaca.

Pad gledanosti od 32% dogodio se u vrijeme kad ljudi, od kojih su mnogi zaglavljeni kod kuće, opsesivno gledaju televiziju. Što je radilo ostalih 13 milijuna koji su gledali prošle godine? Jednu stvar koju nisu radili bilo je gledanje igre do koje im je nekoć stalo.

I to se ne događa samo u bejzbolu.

Gledanost NBA finala pala je za 51%. Šestu utakmicu gledalo je 8,2 milijuna gledatelja, a čitava finalna serija privukla je u prosjeku samo 7,45 milijuna gledatelja. A to je nakon što su finala konferencija privukla tek nešto više od 4 milijuna gledatelja. A utakmice NFL-a se također suočavaju s vlastitom lošom gledanosti kao što je to slučaj i u ostalim sportovima.

Mediji su započeli s mahnitim kopanjem po apolitičnim razlozima kako bi uspjeli objasniti ove katastrofalne brojke, ali jednostavna realnost jest ta da su sportovi nekad bili kompetitivno razdvajajući, da bi sad postali politički razdvajajući. Oni doista budni gledatelji prate WNBA i ženski nogomet, čija je gledanost porasla, dok konzervativni gledatelji odbacuju trenutačne utakmice u korist gledanja najboljih isječaka iz slavnih prošlih vremena.

Sport je svojedobno bio metafora za Ameriku. Trenirajte, igrajte pošteno i pobjeđujte. Pravila se mogu razlikovati, ali meritokracija talenta i etika sportskog ponašanja bili su suštinski američkom životu. Metafora je danas drugačija. Ne zamarajte se igranjem, postanite budni, postanite naporni, potpišite 126 milijuna dolara vrijedan ugovor s Nikeom, nakon čega slijedi serija na Netflixu o vašem životu i postanite ikonom.

Sport je još uvijek metafora za Ameriku, ali sasvim drugačiju vrstu zemlje u kojoj nije bitan talent, već monetiziranje radikalne viktimizacije kao načina na koji se igra doista igra i pobjeđuje. A ako je to sve što je potrebno kako biste postali sportska ikona, bez obzira na vašu politiku, zašto biste se zamarali gledanjem igre kad tweetom možete podržati BLM prosvjede ili jednostavno izaći na ulicu i raditi nerede?

Big Sports i mediji za pad gledanost okrivljuju predsjedničke izbore. Oni nisu u potpunosti u krivu, ali oni su bili ti koji su politizirali igru. Poruka iza svih prosvjeda, klečanja, bojkota u svlačionicama, amblema i raznoraznih vratolomija, bila je ta da je politika važnija od sporta. Gledatelji su im vjerovali na riječ i promijenili program.

Ako je politika prava američka nacionalna razbibriga, zašto gubiti vrijeme gledajući nekoliko neuspjelih Colina Kaepernicka, koji možda imaju precizniju ruku, ali lošiji tajming za odnose s javnošću, kako rade svoj posao? Da su jednostavno odustali i proveli godine prosvjedujući, oni su također mogli postati sportske ikone.

Problem s politiziranjem svega jest u tome što u tom slučaju sve postaje nebitno. Ako je sport jedino bitan kad je politički, onda zapravo nije važan. Niti je to hrana, moda ili bilo koja druga stvar do koje je ljudima svojedobno stalo prije nego su se počeli brinuti isključivo za politiku.

U Sovjetskom Savezu je sport predstavljao samo sredstvo dokazivanja superiornosti Novog Sovjetskog Čovjeka. Sovjetski sport nije bio interesantan jer je postojao samo iz ideoloških razloga. Igrači su napredovali ili bili odbacivani na temelju njihovih sponzora unutar Komunističke partije. Oni sportaši koji su mogli, dali su sve od sebe kako bi pobjegli iz SSSR-a i bili u mogućnosti igrati za sebe.

Ali kamo ćete pobjeći iz NFL-a, MLB-a ili NBA-a?

Sovjetski Savez je besramno varao kad je igrao sa zemljama van Varšavskog ugovora jer je trijumf komunizma bio mnogo važniji od pravila igre. Ali čitava poanta samodostatnog svijeta sa svojim vlastitim pravilima, koliko god apsurdna ona mogla biti, jest test ljudskog karaktera. Kad pravila nisu važna, nije važna ni sama igra. To je budna kriza.

Budnost inzistira da moralna, etička i proceduralna pravila koja upravljaju našim životima nisu važna kad se suočavaju sa sustavnim rasizmom koji navodi policajce da pucaju na kriminalce. Pljačkati trgovine, napadati iz zasjede vozače na autocestama i ubadanje policajaca nožem je u redu. Ako ljudski život i osobna imovina nisu važni kad su suočeni s hitnošću budnih politika, koja pravila onda vrijede?

A ako se ne možemo dogovoriti niti oko jednog pravila, koji je smisao igranja?

Big Sports je počeo kršiti vlastita pravila kako bi udovoljio budnim prosvjedima protiv Amerike. Posljedica će biti možda manje neposredno destruktivna od Black Lives Matter izgrednika koji su zapalili susjedstva, ali će naposljetku zapaliti poslovni model i gledanost industrije.

Sport je oduvijek bio oblik ritualizirane borbe čija je svrha bio test karaktera. Kad karakter nije bitan i kad pravila nisu važna, preostaje samo borba, a prave borbe se vode izvan terena. A gledatelju mijenjaju program na CNN ili FOX News gdje je ta borba bliža onoj stvarnoj nego je to u sportskom balonu.

Mediji i Big Sports obećavaju da će se to promijeniti kad završe izbori, ali borba nije gotova, ona tek započinje. Izbori su postali još jedna igra u kojoj pravila nisu bitna. A u zemlji u kojoj ritualizirana politička borba postaje sve borbenija, a manje ritualizirana, ritualizirana borba koja postaje više politička i manje borbena neće proći.

NFL i MLB, a u manjoj mjeri i NBA, ovisili su o nacionalnom konsenzusu. Kraj tog konsenzusa znači kraj nacije i, mnogo manje ozbiljno, njihov kraj. Nije slučajno što je vrhunac štovanja velikih igrača kao heroja došao u vrijeme kad su Amerikanci bili ujedinjeni u svojim vrijednostima i svom osjećaju nacionalne svrhe ili što sve gore navedeno odlazi u prošlost.

Amerikanci sve manje stvari rade zajedno. Nekadašnje kolektivno gledanje humorističnih serija, drama, dodjela nagrada i utakmica ustupilo je mjesto nasumičnom streamanju prilagođenom pojedinačnom ukusu. Big Sports nikad neće preživjeti u okruženju u kojem se slažemo oko vrlo malo stvari i u kojem je sve politički test koji će u svakom slučaju otuđiti četvrtinu zemlje.

Big Sports je, poput svojih korporativnih partnera, odlučio da je dodvoravanje radikalnim sportskim novinarima, budnim kompanijama i “budnokratima” koji upravljaju većim djelom zemlje važnije. A u tom su procesu otkrili temeljnu istinu da su Disney, Nike i kulturne vrijednosti njihovih rukovoditelja važniji od igara do kojih im je navodno stalo. A ostatak je povijest.

Pad gledanosti je simptom kraja sporta. MLB, NFL i NBA neće nestati, ali također neće ići nikamo drugamo osim u komunističku Kinu. Baš kao i Hollywood, druga velika zabavna industrija koja je napustila Ameriku svojim širenjem u Kinu. Amerikanci imaju manje novca i manje ljudi, a pravila igre su prekomplicirana.

U Kini su ta pravila jednostavna. Nemojte spominjati Hong Kong ili Tajvan i veličajte Partiju.

Amerika kulturna pravila postala su zbunjujuće komplicirana dok se zemlja slama i dok ne postoji način za pobjedu. Klečali ili stajali prilikom intonacije himne, svi i dalje gube u Kvaci 22.

Ali kraj sporta označava kraj ugovora vrijednih stotine milijuna dolara, a ne kraj same igre. Utakmice, one prave, igrale su se kako bismo vidjeli koliko daleko loptica može ići i što čovjek može napraviti. Poznate igre koje igramo odjekivale su u prašini srednjovjekovnih europskih gradova i na grčkim poljima. Igre neće biti izgubljene, samo ogromne korumpirane industrije koje su izrasle oko njih.

I dok uloga milijarde dolara vrijednih sportskih industrija nestaje iz života običnih Amerikanaca, igre će živjeti u dvorištima, slijepim ulicama i na travnatim terenima gdje ćemo ih nastaviti igrati, umjesto da plaćamo kako bismo gledali druge kako igraju, i to ćemo raditi po pravilima s kojima smo odrasli. I dalje ćemo stajati u čast himne i testirati naše ruke, naše noge i naša srca.

U sportu, kao i u životu, nisu velike organizacije te koje nas definiraju, već ono što činimo kao pojedinci.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here