IBRAHIM: Tri razloga za islamske ‘pretenzije’ na Jeruzalem

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Islamski propovjednik koji se jednom pojavio na službenoj televiziji Palestinske uprave (PA) iznio je uobičajene ljutite primjedbe koje muslimani često iznose u vezi prava Izraela na postojanje, osobito u kontekstu njegovih pretenzija na Jeruzalem. Iako njegovi komentari povremenom zapadnom slušatelju možda sugeriraju da “po pravu” i kao stvar univerzalne pravde Jeruzalem pripada muslimanima, oni su teško opterećeni vjerskim i povijesnim referencama — od kojih se niti jedna ne slaže sa zapadnjačkim shvaćanjima univerzalnog prava i pravde — koje samo muslimani razumiju.

To je osobito evidentno u sažetoj tvrdnji klerika da je Jeruzalem “vjersko, šerijatsko i povijesno pravo muslimana i nikog drugog osim njih”.

Zašto je Jeruzalem “vjersko” pravo za muslimane? Jer islamska tradiciji uči da ga je jedne noći 610. godine Muhamed — čudesno leteći na natprirodnom biću nalik konju (al-Buraq) — posjetio i molio se u njemu.

Zašto je Jeruzalem “šerijatsko” — ili zakonsko — pravo za muslimane? Jer prema svim tumačenjima islamskog zakona ili šerijata, kad je jednom teritorij “otvoren” svjetlu islama, on zauvijek pripada Kući islama ili Dar al-Islamu.

Što nas dovodi do trećeg “prava” — da je Jeruzalem “povijesno pravo muslimana i nikog drugog osim njih”. Godine 637., muslimanske arapske vojske su “otvorile” — to jest, osvojile Jeruzalem — često zaboravljena priča koja osobito osvjetljava muslimanske pretenzije na Jeruzalem.

Nakon što su godinama upadali na sirijske teritorije Istočnog Rimskog Carstva, car Heraklije prikupio je masivnu vojsku koja se u kolovozu 636. godine sukobila s muslimanima u blizini rijeke Jarmuk. Muslimani su porazili kršćansku vojsku, a do studenog su stigli do i počeli opsjedati Sveti grad. Sačuvana propovijed njegovog patrijarha, Sofronija, bilježi ta vremena:

Zašto nas vojska Saracena napada? Zašto je bilo toliko razaranja i pljačke? Zašto se neprekidno prolijeva ljudska krv? Zašto nebeske ptice proždiru ljudska tijela? Zašto su srušene crkve? Zašto se izruguje križu? Zašto Krista … bogohule poganska usta? … Ti osvetoljubivi i bogomrzni Saraceni, gnusoba opustošenja koju su nam jasno prorekli proroci, zauzeli su mjesta koja im nisu dozvoljena, opljačkali gradove, opustošili polja, spalili sela, zapalili svete crkve, srušili svete samostane, suprotstavili se bizantskim vojskama dignutima protiv njih i u borbama dizali trofeje [rata] i nizali pobjedu za pobjedom.

Važno je napomenuti da većina opisa koje su napisali kršćanski suvremenici prikazuje osvajače na isti način kao i Sofronije — ne kao ljude, čak ni kao beskompromisne ljude, u vjerskoj misiji, kako to tvrde kasniji muslimanski izvori, već kao bezbožne divljake koji dolaze uništiti sve što je sveto. Pišući u vrijeme Jarmuka, Maksim Ispovjednik (rođ. 580.) opisao je napadače kao “divlje i neukroćene zvijeri, čiji je samo oblik ljudski, [dolaze] požderati našu civiliziranu vladu.” Zbog muslimanske sklonosti skrnavljenja crkava i “gaženja, ruganja, paljenja i uništavanja” svakog križa, ikone i euharistije na koju su naišli, Anastazije Sinajski (rođ. 630.) ih je opisao kao “možda čak gorima od demona”.

U svakom slučaju, nakon nekoliko mjeseci opsjedanja te pogođen glađu i bolestima, Jeruzalem je kapitulirao u proljeće 637. godine. Osvajanje Svetog grada bilo je dovoljno da ga kalif Omar posjeti iz Medine. Tamo je vidio Baziliku Svetog groba, masivni kompleks koji je sagradio car Konstantin (oko 331. godine) na mjestu Kristova raspeća i pokopa. Ušavši u najsvetije mjesto kršćanstva — odjeven u “prljavu odoru od devine dlake i pokazujući vražju prijetvornost”, da citiramo kroničara — Sofronije je, gledajući to, s gorčinom primijetio: “Ovo je zasigurno gnusoba opustošenja o kojoj je govorio prorok Danijel koja stoji na svetom mjestu.” (Teško možemo kriviti njegovu egzegezu budući da riječ iz grčke Septuaginte koja se često prevodi kao “opustošenje” doslovnije znači “pustinja” i stoga je često viđena kao referenca na Arape.)

Ukratko, čitava muslimanska pretenzija na Jeruzalem počiva na ova tri elementa:

  1. Vjerskoj — ili prema zapadnjačkim osjećajima, mitskoj — priči o Muhamedu koji ga je posjetio na letećem čarobnom konju;
  2. Muslimanskom supremacističkom zakonu — antitezi univerzalnog zakona, naime šerijatu — koji se prirodno uvijek stavlja na stranu muslimana protiv nevjernika.
  3. Brutalnom, krvavom, povijesnom osvajanju.

Ove se teme konstantno navode među muslimanima. U spomenutoj propovijedi na PA televiziji, klerik je dodao da, iako se tako ponašaju, Židovi “nemaju pravo na aroganciju, tiraniju i okupaciju”. Imajte na umu da njegova pritužba nije to što su “arogancija, tiranija i okupacija” uvijek loši, već da Židovi “nemaju pravo” na takav način ponašanja. Uostalom, i kao što se vidi, ovo “pravo” pripada muslimanima i “nikom drugom osim njih”. Njihov zakon (šerijat) im dozvoljava da “okupiraju” što god mogu oteti i da se prema prezirnim nevjernicima odnose s “arogancijom i tiranijom”.

Islamski je propovjednik završio rekavši da će muslimani ponovno uzeti Jeruzalem “ako ne milom, onda silom” i preklinjao “Alah, istjeraj Židove”. Bez obzira koliko se strastveno ove riječi možda čine nemuslimanskom promatraču, one ne odražavaju ljude koji osjećaju da je prema njima počinjena nepravda prema univerzalnim osjećajima, već prema onim mitskim i supremacističkim.