Na mnogo načina, Kolumbov dan, koji je nedavno prošao, postao je simboličan ne samo za optužbu da je Kolumbo bio rasist koji je inaugurirao genocidnu kampanju protiv domorodaca, već podsjetnik da su gotovo svi Europljani koji su prethodili velikoj eri budnosti bili grozni ljudi.
Ova je mješavina bila naročito vidljiva tijekom ljeta 2020. godine, nakon smrti Georgea Floyda, kad nisu napadnuti samo kipovi Kolumba, već i kipovi mnogih tradicionalnih heroja Zapadne i američke civilizacije pod optužbom da su ljudi koje predstavljaju bili rasisti i na neki način uključeni ili su odobravali trgovinu robljem Afrikanaca.
Problem s ovim inače uvriježenim stajalištem je u tome što u potpunosti ignorira jednu jednostavnu činjenicu: ako su Europljani bili agresivni ili eksploatatorski prema nebijelcima, to nije zato što su sami po sebi bili nasilni (što je, usputno, rasistička izjava), već jednostavno zato što su bili sposobni to učiniti. A to je i stvarna poanta čitave povijesti: sposobnost.
Europljani nisu porazili i iskorijenili američke Indijance, porobili Afrikance i kolonizirali ostatak svijeta jer su živjeli prema nekakvoj vrsti besprimjernog ratobornog uvjerenja specifičnog za bijelce i stranog nebijelcima. Upravo suprotno: oni su to učinili jer su — za razliku od domorodaca, crnaca, itd. — bili sposobni to učiniti. To je suštinska razlika.
Razmotrite: Da su pretkolumbovski američki Indijanci razvili galije za prekooceansko putovanje ili napredno vatreno oružje ili kompase ili organizirane vojne strukture i strategije; i da su stigli na obale, recimo, Europe “mračnog doba” — što bi učinili? Bi li osvojili i pokorili inferiorne bijele divljake ili bi ih pogledali i “poštovali” u ime “raznolikosti”, ostavljajući ih u potpunosti na miru?
Što da su subsaharski crnci bili tehnološki ili vojno napredniji od svojih sjevernih susjeda u Europi tijekom predmodernog doba i bili u stanju lako ih pokoriti i porobiti? Bi li oni to učinili ili bi ih ostavili na miru u ime “multikulturalizma”?
Ovo su hipotetska pitanja koja naizgled nikoga ne zanimaju, budući da su odgovori na ova “što ako” jasni kao dan.
Uostalom, ne može se tvrditi da nebijelci nisu dosegli takvo vojno ili tehnološko napredno stanje jer su bili miroljubivi i neambiciozni ljudi. Na njihov vlastiti ograničeni način — načine koji su bili ograničeni na lukove, strijele i koplja — domoroci i crnci neprestano su ratovali, ubijali, silovali, pljačkali i prodavali svoje sunarodnjake i crnce u ropstvo. Kao što Michael Graham piše,
Kad razmišljate o predkolumbovskoj Americi, zaboravite ono što ste vidjeli u Disneyjevim filmovima [misli se na animirani film iz 1995. godine, Pocahontas]. Zamislite “ropstvo, kanibalizam i masovno žrtvovanje ljudi”. Od Asteka do Irokeza, to je bio život među autohtonim narodima prije dolaska Kolumba. Usprkos svim pričama bijesnih i autohtonih ljudi o europskom ropstvu, ispada da je pretkolumbovska Amerika praktički bila jedan golemi robovski logor.
Slično tome, prema Tonyju Seybertu, autoru “Ropstvo i američki Indijanci u britanskoj Sjevernoj Americi i Sjedinjenim Državama: 1600. do 1865. godine”: “Porobljeni ratnici [američki Indijanci] ponekad su bili podvrgnuti sakaćenju ili mučenju koje je moglo završiti smrću kao dio rituala tuge za rodbinu poginuli u bitci. Neki su Indijanci svojim zarobljenicima odrezali jednu nogu kako ne bi pobjegli.”
Ako su tako tretirali — i kako još uvijek tretiraju diljem čitavog takozvanog Trećeg svijeta, osobito u subsaharskoj Africi — svoj vlastiti rod, što bi učinili “drugima”, na primjer bijelcima, da su bili sposobni doći do njih prije nego što su ovi dosegli njih?
Ništa od ovoga, naravno, nema za cilj oslobađanje od krivnje svih predmodernih europskih postupaka, već ih stavlja u prijeko potreban kontekst, kontekst koji savršeno jasno pokazuje da su, povijesno gledano, svi ljudi — bijeli, crni, žuti, crveni, kakvi god — bili isti; ratovali su i, kad su bili sposobni — ključna riječ — krenuli u ofenzivu u potrazi za osvajanjem i hegemonijom. Ovisno o njihovim sposobnostima — lukovi i strijele ili puške i topovi — njihova su nastojanja često rezultirala plemenskom ili međunarodnom hegemonijom.
Tvrditi drugačije — izjaviti da se samo jedna skupina ljudi, bijelci, ponašala na ovakav način — znači biti rasist. (Ne da se, naravno, budna rulja zabrinjava oko ove nedosljednosti.)
Možda se još više zanemaruje ili ignorira uloga religije: dok su svi ljudi, kad su prepušteni svom iskonskom jastvu, predisponirani na rat i grabežljivost prema drugoj osobi, religija ima tendenciju pogoršati ili ublažiti te sklonosti.
Razmotrite islam: kad god bi muslimani mogli, oni bi sasvim sigurno napali, pljačkali, osvajali i porobljavali druge (s posebnim apetitom za bijelce) — ponajviše jer im to nalaže njihova vjera. Ako su Ameriku osvojili Europljani, muslimani su osvojili praktički cijeli “muslimanski svijet”; njegovo srce — Bliski istok, čitavu Sjevernu Afriku i Tursku — osvojili su od kršćana. Muslimani su, štoviše, probili mnoge milijune Europljana prije i nakon otkrića Novog svijeta.
S druge strane je kršćanstvo, povijesna religija Europe, upravo ono što je potaknulo njezine zapadne sljedbenike da diljem svijeta ukinu ropstvo (što je opirajući muslimanski svijet naposljetku bio prisiljen prihvatiti). Drugačije rečeno, dok su muslimanska i druga nebjelačka osvajanja često kulminirala ropstvom, depopulacijom i devastacijom, europski osvajači su barem ukinuli ropstvo i upoznali svoje muslimanske i druge nebijele podanike s blagodatima modernosti, uključujući znanstvena i medicinska dostignuća.
Današnja Amerika nastavlja nuditi sve vrste pogodnosti i prednosti nebijelcima — prije svega američkim Indijancima i crncima — dok nebijelci nastavljaju ubijati jedni druge, uključujući s kopljima, lukovima i strijelama.
Ukratko, mnogi ljudi na Zapadu, prije svih budna rulja, koji su pretplaćeni na bilo koju verziju povijesti koja suprotstavlja zle, opresivne, osvajačke bijelce s plemenitim, miroljubivim i egalitarnim nebijelcima, žalosno su neinformirani oko osnova stvarnosti, uključujući premijernu ulogu sposobnosti u svjetskoj povijesti.
