Prema izvještajima, Predsjednik Donald Trump je pitao zašto u SAD “dolazi toliko ljudi iz vukojeb***”. Mislim da je trebao koristiti malo blaži rječnik, ali to je pitanje koje svakako treba postaviti i na koje treba dati odgovor. Imam nekoliko pitanja koja bi moji američki sunarodnjaci trebali razmotriti. Koliko je Norvežana ilegalno ušlo u zemlju, počinilo zločine i opteretilo naše zatvore i sustave socijalne skrbi? Isto pitanje mogu postaviti i za Fince, Šveđane, Velšane, Islanđane, Grenlanđane i Novozelanđane. Glavnina problema naše imigracije je s ljudima koje ulaze u našu zemlju ilegalno iz Meksika, Centralne Amerike, Kariba, Afrike i Bliskog Istoka. Ilegalni imigranti iz tih zemalja su ti koji su počinili zločine i opteretili naše kazneno pravosuđe i sustave socijalne skrbi. Velik broj imigranata koju su ilegalno ovdje – iako se većina vjerojatno pridržava ostalih zakona – je pobjeglo od opresivnih, brutalnih i korumpiranih režima kako bi tražila bolji život u Americi.
U debati oko ilegalne imigracije postoje pitanja koja nisu eksplicitno postavljena, ali se mogu odgovoriti a direktnim “da” ili “ne”:
Da li svatko na svijetu ima pravo živjeti u SAD-u? Da li Amerikanci imaju pravo odlučiti koja osoba i pod kojim uvjetima može ući u našu zemlju? Trebamo li dozvoliti strancima koji slijeću u naše zračne luke da ignoriraju američke zakone o graničnom nadzoru, kao što ih neki ignoriraju na našoj južnoj granici? Razlog zašto se ta pitanja ne postavljaju je taj što bi se osoba koja bi rekla da svatko na svijetu ima pravo živjeti u našoj zemlji, da nemamo pravo odlučiti tko živi u našoj zemlji i da stranci imaju pravo ignorirati naše carinske i granične agencije, smatrala idiotom.
Imigracija danas je drugačija u usporedbi s prijašnjim vremenima, čak i kad je legalna. Ljudi koji su potkraj 19. i većim dijelom 20. stoljeća dolazili ovamo, došli su kako bi naučili naš jezik i običaje i postali Amerikanci. U to vrijeme, bilo je zagarantirano da su imigranti došli raditi jer nije postojao sustav socijalne skrbi; ili su radili ili su prosili ili su gladovali. Danas takve garancije nema. Zahvaljujući socijalnoj državi, imigranti mogu doći i živjeti na račun američkih poreznih platiša.
Postoji još jedna razlika između sadašnjosti i prošlosti. Danas Amerikanci tijekom svog osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja uče multikulturalnost. Uče da niti jedna kultura nije bolja od druge. Vjerovati u suprotno kritizira se u najboljem slučaju kao eurocentrizam, a u najgorem kao rasizam. Kao rezultat toga, neke imigrantske skupine nastoje donijeti u našu zemlju one vrijednosti čije su manjkavosti dovele do siromaštva, korupcije i kršenja ljudskih prava u njihovim matičnim zemljama i koje su razlog njihovog bijega. Kao što je Trumpov nedelikatan komentar i demonstrirao, previše Amerikanaca se boji i nije voljno pitati koje imigrantske skupine su na teret naše nacije a koje su doprinijele veličini i razvoju Amerike.
Veoma nesretna okolnost po našu naciju je postojanje političkih skupina koje koriste ilegalnu imigraciju za vlastite svrhe. Stvorili su gradove i države “utočišta” (sanctuary cities and states) koje otvoreno štite kriminalce – ljude koji su prekršili naše zakone. Cijeli koncept gradova “utočišta” je da se pomogne, utješi i suosjeća s ljudima koji su prekršili naše zakone. Pristalice žele spriječiti da žive u skrivanju i strahu od otkrivanja. Radi ravnopravnosti pred zakonom, pitao bi da li bi trebalo primijeniti koncept “utočišta” i prema Amerikancima koji su prekršili druge zakone, poput krađe i izbjegavanja poreza.
Ne bi smjeli popustiti ljudima koji kritiziraju naše napore u borbi protiv ilegalne imigracije i koji pompozno kažu: “Mi smo zemlja imigranata”. Debata se ne vodi oko imigracije. Debata se vodi oko ilegalne imigracije. Moji sentimenti o imigrantima koji su ovdje legalno i koji žele postati Amerikanci su izraženi u poemi Elle Lazarus “Novi Kolos”, koja se nalazi na ploči unutar Kipa Slobode, u dijelu “Dajte mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje zbijene mase koje čeznu da dišu slobodno”.
