Kao i dan sv. Patricka ili Mardi Grass, religijsko podrijetlo sv. Valentina uglavnom je zaboravljeno. Neki bi mogli baciti krivnju prema besramnom komercijalizmu, ali to je samo polovica priče. Istina je da o slavnom svecu, kojem zahvaljujemo današnju svečanost, malo znamo; o čovjeku čiji je etos rival onoga sv. Nikole.
Tko je točno bio sv. Valentin? Kako je njegovo ime postalo sinonim za romantičnu ljubav? Postoji li zapravo čovjek iza mita?
Iako su povjesničari odbacili većinu onog što je rečeno o sv. Valentinu kao hagiografiju (spisi o životu svetaca – op. a.), evo što znamo o njemu kao čovjeku: živio je u vrijeme vladavine cara Klaudija i bio mučenik zbog prakticiranja svoje vjere oko 269. godine. Toliko malo postoji povijesnih dokaza o detaljima njegovog života da povjesničari raspravljaju da li se priče o njemu odnose na dva različita sveca ili jednog sv. Valentina, koji je bio znan po svom latinskom imenu “Valentinus”.
Zapravo, izvješća o sv. Valentinu su tako nepouzdana da je 1969. godine Katolička crkva uklonila njegovo ime iz Općeg rimskog kalendara, ostavljajući njegovu liturgijsku proslavu lokaliziranim kalendarima. Ipak, arheolozi i povjesničari slažu se da je čovjek postajao i njegove kosti se čak mogu posjetiti u crkvi Whitefriars Street u Dublinu. Katolička crkva ga još uvijek smatra svecem.
Kad sve to maknemo sa strane, najpopularnija interpretacija života sv. Valentina, uzimajući u obzir vrijeme i kulturu u kojem je egzistirao, prilično je pravodobna. Iako je obično povezan s ljubaznošću, romantičnom ljubavlju, sv. Valentin se gotovo mogao smatrati braniteljem biblijskog braka u vrijeme seksualne konfuzije. Otac Frank O’Gara iz crkve Whitefriars Street U Dublinu – odmorišta Valentinovih kostiju – opisao ga je kao svećenika koji je dao život za obranu braka.
“Bio je rimski svećenik u vrijeme kad je postajao car po imenu Klaudije koji je u tom trenutku progonio crkvu”, objašnjava otac O’Gara. “Imao je uredbu koja je mladim ljudima zabranjivala brak, a temelji se na hipotezi da su se neoženjeni vojnici borili bolje od oženjenih zato što bi se oženjeni vojnici mogli bojati onoga što bi se desilo sa njima ili njihovim ženama i obiteljima u slučaju smrti.”
“Mislim da moramo imati na umu da je društvo u vrijeme kad je živio Valentin bilo veoma tolerantno”, kaže otac O’Gara. “Poligamija je bila mnogo popularniji izbor nego zajednica jednog muškarca i jedne žene, a ipak je neke od njih privukla kršćanska vjera. No očito je da crkva smatrala da je brak između jednog muškarca i jedne žene svetinja i da bi ga kao takvog trebalo poticati. Tako je odmah predstavio problem kršćanskoj crkvi koja nije znala što učiniti u vezi s tim.”
Ideja da se potakne vjenčanje u kršćanskoj crkvi bila je ono za što se Valentin zalagao i usprkos odredbi obavljao je vjenčanja u tajnosti.
Napokon je Valentinovo vrijeme isteklo kad ga je car Klaudije uhvatio da krši odredbu. Za kaznu je svećenik bio zatvoren i mučen. Otac O’Gara opisuje neke od legendi pripisanih Valentinu dok je bio u zatvoru.
“Jedan od muškaraca koji su mu trebali suditi u skladu s ondašnjim rimskim zakonom, bio je čovjek po imenu Asterius čija je kćer bila slijepa”, kaže otac O’Gara. “Navodno je molio s njom i izliječio je takvim zapanjujućim efektom da je Asterius, kao rezultat toga, postao kršćaninom.”
Sv. Valentin je pretrpio nasilnu smrt godine 269. kada je navodno osuđen na egzekuciju u tri dijela, premlaćivanjem, kamenovanjem i na kraju odsijecanjem glave. Legenda kaže da su njegove posljednje riječi bile, u poruci Asterijusovoj kćeri, potpisane sa “od tvog Valentina”.
Iako je 14. veljače blagdan sv. Valentina, praznik poznat kao “Valentinovo” asociran po uglađenoj, romantičnoj ljubavi zapravo potječe iz poeme Geoffreya Chaucera “Parlement of Foules“, koja povezuje dan s parenjem ptica sredinom veljače, dajući mu romantičnu notu.
