“On je fašist!”
Desetljećima je ovaj omiljeni uzvik ljevice bio usmjeren prema onima s desne strane političkog spektra. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća svaki je republikanski predsjednik – i gotovo svaki Republikanac – nazvan fašistom; danas, češće nego ikad.
Ova etiketa se temelji na ideji da je fašizam fenomen političke desnice. To je tvrdnja ljevice a neki od samozvanih bijelih supremacista i neo-nacista prihvaćaju taj opis.
Ali jesu li u pravu?
Da bismo odgovorili na to pitanje moramo se zapravo zapitati što znači fašizam: Koje je njegova temeljna ideologija? Odakle uopće i dolazi?
Nema jednostavnog odgovora na ta pitanja. Ime filozofa kapitalizma znamo: Adam Smith. Znamo i ime filozofa marksizma: Karl Marx. Ali tko je filozof fašizma?
Točno. Ne znate. Ne osjećajte se loše zbog toga. Gotovo niti jedna osoba to ne zna. To nije zato što on ne postoji, već zato što su ga povjesničari, od kojih je većina na političkoj ljevici, morali izbrisati iz povijesti kako bi izbjegli suočavanje sa stvarnim fašističkim vjerovanjima. Dopustite mi da vam ga predstavim. Njegovo ime je Giovanni Gentile.
Rođen 1875. godine, bio je u prvoj polovici 20. stoljeća jedan od najutjecajnijih filozofa na svijetu. Gentile je vjerovao da postoje dva “dijametralno suprotna” tipa demokracije. Jedan je liberalna demokracija, poput onoga u Sjedinjenim Državama, koju Gentile odbacuje kao individualističku – previše usredotočenu na slobodu i osobna prava – i stoga sebičnu. Druga, koju Gentile preporučuje, jest “prava demokracija”, u kojoj se pojedinci svjesno podređuju državi.
Poput njegovog filozofskog mentora Karla Marxa, Gentile je htio stvoriti zajednicu koja nalikuje obitelji, zajednici u kojoj smo “svi zajedno”. Lako je vidjeti privlačnost u toj ideji. I doista, ona ostaje standardna tema govora ljevice.
Na primjer, na konvenciji Demokratske stranke 1984. godine, guverner New Yorka Mario Cuomo usporedio je Ameriku s proširenom obitelji, gdje kroz Državu ljudi međusobno brinu jedni o drugima.
Ništa se nije promijenilo. Trideset godina kasnije 2012. godine slogan konvencije Demokratske stranke bio je “Država je jedina stvar kojoj svi pripadamo.” Kao da su direktno citirali Gentilea.
Zapamtite, Gentile je bio čovjek ljevice. Bio je predan socijalist. Za Gentilea, fašizam je oblik socijalizma – njegov najrašireniji oblik. Za razliku od Marxovog socijalizma koji mobilizira ljude na temelju njihove klase, fašizam mobilizira ljude pozivajući se na njihov nacionalni identitet, kao i njihovu klasnost. Fašisti su socijalisti s nacionalnim identitetom. Njemački fašisti se se 30-tih godina zvali nacisti – u osnovi kontrakcija pojma “nacionalsocijalist”.
Za Gentilea sve privatne radnje trebaju biti u službi društva; ne postoji razlika između privatnog i javnog interesa. To dvoje je identično ako se ispravno shvati. A tko je administrativna ruka društva? Nitko drugi nego Država. Prema tome, podčiniti se društvu znači podčiniti se Državi – i to u svemu, ne samo u ekonomskog smislu. Država će reći svima kako treba misliti i što raditi.
Jedan drugi Talijan, Benito Mussolini, talijanski fašistički diktator od 1922. do 1943. godine, koji je Gentileove riječi pretvorio u akciju. Mussolini je u svojoj “Dottrina del Fascismo”, jednoj od doktrinarnih izjava ranog fašizma, napisao: “Sve je u Državi, ništa ljudsko i duhovno ne postoji ili ima vrijednost izvan Države.” Samo je parafrazirao Gentilea.
Talijanski filozof je dana izgubljen u mraku prošlosti, ali njegova filozofija ne bi mogla biti relevantnija jer je usko vezana uz filozofiju moderne ljevice. Gentileovo djelo izravno govori progresivnim snagama koje zagovaraju centraliziranu državu. U Americi, ljevica je znatno proširila kontrolu nad privatnim sektorom, od zdravstvene zaštite do bankarstva; od obrazovanja do energetskog sektora. Ovaj kapitalizam usmjeravan od strane Države je točno ono što su njemački i talijanski fašisti implementirali tijekom tridesetih godina.
Ljevica ne smije odati priznanje svom čovjeku, Gentileu, jer bio to potkopalo njihov pokušaj da fašizam veže s konzervatizmom. Konzervatizam želi malu vladu kako vi pojedinačna sloboda mogla cvjetati. Poput Gentilea, ljevica želi suprotno: staviti sredstva pojedinca i industriju u službu centralizirane države. Odati priznanje Gentileu znači priznati da je fašizam u srodstvu s ideologijom današnje ljevice. Dakle, zadržat će Gentilea tamo gdje je: mrtav, zakopan i zaboravljen.
Ali mi trebamo pamtiti ili će nas duh fašizma nastaviti progoniti.
