U utorak je Washington Post objavio uvodni editorijal autorice Elizabeth Bruenig, koji govori o mogućnostima novog ekonomskog sustava u Sjedinjenim Državama: socijalizma. To i nije neko iznenađenje s obzirom na interes koji su mainstream mediji ponovno počeli pokazivati za marksizam – New York Times je tijekom godine objavio seriju članaka, pohvalivši marksizam iz perspektive ženskih prava, kao “inspirirajućeg” za Amerikance, Harlem renesansu (intelektualni, društveni i umjetnički boom nastao u Harlemu 1920-ih – op. a.), pa čak i iz perspektive boljeg seksa. Bruenigov komad je međutim, remek-djelo gluposti, prava kornukupija (rog izobilja – op. a.) zlih ideja prepakiranih sa pljesnivom mašnom revolucionarnog optimizma.
Počinje sa kuknjavom kako je kapitalizam iskorijenio “liberalni” pokret – liberali žele pohvaliti kapitalizam, ali zanemaruju njegove nedostatke. Bruenig umjesto toga sugerira: “Vrijeme je da se šansa pruži socijalizmu.” Zašto bi, molim lijepo, trebali oprobati sistem državnog intervencionizma koji je svaki puta završio u srceslamajućem siromaštvu i masovnoj smrti? (Ne, Švedska i Danska nisu socijalističke zemlje – one su kapitalističke s tendencijom redistribucije). Zbog toga što su, kaže Bruenig, bolesti našeg društva gotovo u cijelosti rezultat kapitalizma. Ona osuđuje Andrew Sullivana iz New York Magazina što je prihvatio kapitalizam dok se istovremeno žali na porast nacionalizma. Žali se na Joe Bidena, za koga veli da se uzaludno prenemaže dok govori kako Amerika može “bolje od ovoga”. Veli da su Amerikanci “izolirani, bolesno kompetitivni, sumnjičavi jedan prema drugome i duhovno plitki; i da nervozno tražimo neku vrstu poveznice s nečim stvarnim i dubokim u vrijeme opadanja povjerenja i poštovanja”, i da je sve to “tipično za kapitalizam”. Nema veze što su američke društvene veze ostale čvrste kad je kapitalizam držao prevlast; nema veze što se državni intervencionizam podudara s raspadom društvene kohezije; nema veze što državno-potaknuti komformizam ima surov način uništavanja “poveznice s nečim stvarnim i dubokim”. Ne, razlog je taj što kupujemo proizvode u lokalnim trgovinama. To je očito problem.
I još se pogoršava. Prema Bruenig, kapitalizam “potiče i zahtijeva žestoki individualizam, zanemarivanje drugih radi vlastitih interesa i ogorčenost sporazumima u kojima osoba polaže više nego što povlači. (Kao što je moj prijatelj jednom primjetio: Nitko se ne bogati bilateralnim transakcijama gdje svi znaju što rade.)”
Ovo je totalna glupost. Naravno da kapitalizam potiče individualizam. Isto kao i liberalizam, na kojem se temelje ljudskih prava. Čak i najvaterniji kapitalisti, poput Ayn Rand, energično odbacuju ideju da se moramo oduprijeti dobrovoljnim ekonomskim sporazumima – u stvari, ljudi koji vjeruju u slobodno tržište vide to odupiranje kao korijen socijalizma, a ne kapitalizma. Nadalje, svi se bogate bilateralnim transakcijama gdje svi znaju što rade. Zapravo je to jedini način kojim se može obogatiti. Ako prevarite nekoga, ne možete ponoviti istu ekonomsku transakciju s njim. Ovaj ‘zero-sum’ (situacija u kojoj ako jedan pobjedi drugi mora izgubiti – op. a.) mentalitet primjenjuje se samo u socijalističkim zabludama o prirodi slobodne i dobrovoljne razmjene.
Ali Bruenig nastavlja:
Kapitalizam je ideologija koja obuhvaća puno više nego što to priznaje i pretvara svaki odnos u proračunatu razmjenu. Tijela, vrijeme, energiju, kreativnost, ljubav – sve to postaje roba koja se procjenjuje i prodaje. Vlada otuđenost. Nema prostora za kontinuiranu kontemplaciju i nema puno interesa za javni moral; sve kolapsira do atomiziranog pojedinca.
To kritiku često koriste socijalni konzervatnici, koji navode da je vrlina nužna za očuvanje slobode i da judeo-kršćanske vrijednosti i zajednice koje nastaju iz tih vrijednosti moraju biti temelji kapitalizma. Ali socijalizam ne rješava te probleme. On ih jednostavno redistribuira; svi odnosi su sad reducirani na brojeve i ako se te brojevi ne poklapaju, ljudi se moraju promjeniti kako bi odgovarali tim brojevima. Ako je otuđenje produkt kapitalizma, pokoravanje je produkt socijalizma.
Bruenig na brzinu preskače totalitarizam u socijalizmu i umjesto toga sugerira “vrstu socijalizma koji bi bio demokratski i prvenstveno usmjeren na dekomercijalizaciju rada kako bi se smanjila ogromna nejednakost koju je donio kapitalizam i prekid utjecaja koji kapital ima na politiku i kulturu.”
Tu postoji dosta alarmantnih riječi. Ne postoji način da se socijalizam “demokratizira” – uvijek će postojati šef u tvornici, bilo da se radi o vladinom birokratu ili vlasniku koji ima udio u uspjehu tvornice. Ne možete dekomercijalizirati rad, zbog toga što je po prirodi sam rad roba – trgovinsko dobro koje se može kupiti i prodati. Kapitalizam može stvoriti nejednakost, ali također stvara prosperitet za sve, uključujući i one koji su na dnu ekonomskog spektra.
Bruenig svejedno nastavlja:
Ne mislim da se svaki problem može povezati s kapitalizmom: Bijeda i nepravda postojala je puno prije kapitala i usuditi ću se reći da će postojati i nakon njega.
Naravno. Prije kapitalizma postojao je feudalizam, tiranija monarhije, merkantilizam i krvavi rat koji je u potpunosti zaustavio ekonomski napredak. Toliko o tome. No Bruenig zaključuje:
Čini mi se da je vrijeme onima koji su očekivali da će uživati u kraju povijesti, da prihvate činjenicu da je kapitalizam, iako povezan u određenim aspektima, u sukobu sa skladnim, mirnim i stabilnim liberalizmom o kojem su sanjali sredinom stoljeća. Mislim da još nismo stigli do kraja povijesti, što znači da još uvijek imamo šansu da oblikujemo budućnost kakvu želimo. Predlažem da je uzmemo.
Bruenigov put već je isproban. On vodi do gulaga, zatvorskih logora i umiranja djece od gladi. Vodi do centralizacije moći i uništenja pojedinca. Činjenica da Bruenig može ponavljati diskreditirane metode Lenjina i Maoa bez da je uopće svijesna toga, pokazuje kako naš kapitalistički sistem nije uspio educirati svoje korisnike o tome zašto su uopće u mogućnosti pisati smeća od editorijala za plaću u najslobodnijoj, najprosperitetnijoj zemlji u povijesti svijeta.
