Želim vam reći o američkom izvorniku, čovjeku koji je vidio budućnost i učinio je stvarnom.
On nije jedini koji je to učinio. Bilo je više američkih izvornika prije njega – Benjamin Franklin, braća Wright, John D. Rockefeller – a postoje i u naše vrijeme, poput Stevea Jobsa, Billa Gatesa, Elona Muska.
Ali sredinom dvadesetog stoljeća, nije bilo boljega primjera od Walta Disneya.
Pedeset godina nakon njegove smrti, njegovo ime i dalje stoji na vrhu globalnog carstva.
Odgojen na maloj farmi u saveznoj državi Missouri, Walt Disney stigao je u Hollywood 1923. godine s jednim kovčegom i olovkom. Ali imao je nešto više. Ideju – ideju za istraživanje ljudskih mana kroz crtane životinje. Znam da to danas zvuči očigledno, ali to je samo zato što živimo u svijetu kojeg je on pomogao stvoriti.
U početku, Disney je, kao i mnogi drugi poduzetnici, sve radio sam – pisao, producirao i animirao. A animacija je mukotrpan, dugotrajan posao. U ranim danima, trebalo je stotine, ako ne i tisuće, zasebnih crteža kako bi se stvorio animirani crtić. Ali težak posao nikad nije predstavljao problem za Walta Disneya. Prehranjujući se pečenim grahom i iznajmljujući jednosobni ured za 5 dolara mjesečno, vjerovao je da ima nešto posebno – i nitko ga nije mogao uvjeriti u suprotno.
A Disney je trebao svaki komadić tog uvjerenja. Sad, iako su 1920-ih prepreke za ulazak u Hollywood bile nisko, konkurencija je bila strašna. Ali šarmantni glodavac i dolazak zvuka dozvolili su mu da se probije.
Steamboat Willy (Parobrod Williy – op. a.), u kojem je nastupila rana verzija zviždajućeg Mickey Mouse-a, potvrdio je Disneyjevo uvjerenje da postoji publika – vrlo velika publika – za ono što je htio producirati.
Do 1933. godine, Mickey je bio najveća zvijezda na svijetu. Samo te godine, crtani miš dobio je 800.000 pisama obožavatelja. Unutar desetljeća, Disney je transformirao svoju jednočlanu operaciju u jedan od glavnih studija zapošljavajući tisuće animatora.
Ali Disney je bio nemirne osobnosti; postao je nezadovoljan vlastitih uspjehom. Htio je napraviti dugometražni animirani film. Nije bilo dovoljno da bude samo dobar. Morao je biti odličan. Nije mogao biti crno-bijeli. Morao je biti u boji. I ne samo u boji. Morao je biti umjetnost u pokretu.
Bio bi vrlo skup – daleko skuplji od onoga što je znao potrošiti na jedan projekt. Ali novac ga nije zapravo zanimao. To je bilo samo sredstvo za postizanje cilja. Taj cilj? Snjeguljica i sedam patuljaka.
Nakon što je potrošeno tri godine na izradu, napokon je objavljen 1937. godine. Postao je trenutni i fenomenalan uspjeh – vrijedan svakog centa, svake glavobolje koju je morao pretrpjeti.
Disney ga je slijedio s jednom umjetničkim pobjedom za drugom: Pinokio, Fantazija, Dumbo, Bambi.
Do kraja 40-tih godina, Disneyjev kreativni nemir se ponovno pojavio. Ovaj put imao je novu viziju. Želio je stvoriti novu vrstu zabavnog iskustva. Ne 2D, već 3D svijet. Nazvao ga je “tematskim parkom”. I tipično za Walta, bio bi veoma, veoma skup.
Gdje će naći novac? Disney je imao plan. Trampio bi svoju poznatu kvantitetu – svoju sposobnost angažiranja publike, za nepoznatu kvantitetu – ovu ludu ideju tematskog parka. Pristupio je trima poznatim televizijskim mrežama, NBC, CBS i ABC, s ovim prijedlogom: Kreirat će televizijski show uživo, a zauzvrat će mu dati novac za izgradnju ovog tematskog parka.
Tako je, s novcem ABC-a, Disney sagradio svoj park. Disneyland je ubrzo postao još jedna ikonska Disneyjeva kreacija, odredište fantazija svakog djeteta na zemlji. I to je istinito danas kao i kada je otvoren 1955. godine.
Ljudi poput Disneyja u rijetki, no puno manje je taj slučaj u Americi.
Zašto?
Pa, jer se Amerikanci tradicionalno, za razliku od drugih ljudi u drugim zemljama, ne oslanjaju na vladu kako bi napravili neke stvari. I, idealno, vlada se drži podalje njih. Amerikanci se umjesto toga oslanjaju na vlastitu domišljatost. U Americi, jedini limit vašim ambicijama je vaša vlastita mašta. I ako želimo još više američkih izvornika, nadajmo se da će tako ostati.
Ja sam Glenn Beck za Prager University.
