Prije masovnog rasta naše socijalne države, privatno milosrđe bila je jedina opcija za pojedinca ili obitelj koja se suočavala s nepremostivim financijskim iil drugim izazovima. Kako to znamo? U prošlosti se nije dešavalo da Amerikanci umiru na ulici jer nisu mogli naći hranu ili osnovnu medicinsku pomoć. Poštujući biblijsku zapovijed štovanja oca i majke, djeca su se brinula za svoje starije ili nemoćne roditelje. Članovi obitelji i lokalna crkva također su pomagali onima koji su prolazili kroz težak period u životu.
Tijekom kraja 19. i početkom 20. stoljeća, dobrotvorne organizacije počele su preuzimati glavnu ulogu. 1887. godine, vjerski vođe utemeljile su Charity Organization Society (Društvo dobrotvornih organizacija), koja je postala prva organizacija United Way. 1904., Big Brothers Big Sisters of America (Veliki braća i sestre Amerike) započeli su pomagati ranjivoj mladeži da ostvare svoj puni potencijal. U 1913., osnovano je Američko društvo za rak, posvećeno liječenju i eliminiranju raka. Industrijski divovi poput Andrew Carnegieja i Johna D. Rockefellera, sa svojim milijunima dolara, stvorili su naše prve filantropske organizacije.
Velikodušnost je uvijek bila dio američkog genoma. Alexis de Tocqueville, francuski državni službenik, 1831. je došao u devetomjesečni posjet našoj zemlji kako bi tobože proučio naše zatvore. Umjesto toga, njegov posjet je rezultirao pisanjem knjige “Demokracija u Americi”, jedne od najutjecajnijih knjiga o našoj naciji. Tocqueville nije koristio izraz “filantropija”, ali je opširno pisao da Amerikanci vole sve vrste nevladinih udruga kako bi pomogli jedni drugome. Te udruge uključivale su profesionalne, društvene, građanske i ostale dobrovoljne organizacije koje su željele služiti javnom dobru i poboljšati kvalitetu ljudskih života. Poanta je da smo mi Amerikanci, prema novom Almanahu američke filantropije, najdarežljiviji ljudi na svijetu – nešto čime bi se trebali ponositi.
Prije socijalne države, milosrđe je utjelovilo osjećaj zahvalnosti kod primatelja i velikodušnosti kod donatora. Primatelji su imali osjećaj pristojnosti. Nisu osjećali da im je netko dužan, da imaju pravo na darežljivost donatora. Primatelji su vjerojatno osjećali da, ukoliko nisu pristojni i ako ne izraze svoju zahvalnost, više neće dobiti pomoć. Drugim riječima, nisu se usudili ugristi ruku koja im je pomogala. Uz pomoć crkava i drugih privatnih agencija, puno veća vjerojatnost je bila da će ljudi sami sebi pomoći, a ne upuštati se u samodestruktivno ponašanje. Dio poruke dobrotvornih skupina bio je: “Pomoći ćemo vam ako pomognete samom sebi”.
Na vrata ulazi savezna vlada. Pristojnost i zahvalnost prema dobrotvorima nije više potrebna u socijalnoj državi. Zapravo, može se biti arogantan i neprijateljski raspoložen prema “donatorima” (poreznim obveznicima), kao i prema državnim službenicima koji izdaju benificije. Stvari koje primatelji dobivaju više nemaju naziv milosrđe; one se nazivaju pravima – kao da je ono što primaju zasluženo.
U SAD-u praktički nema materijalnog siromaštva. Osamdeset posto kućanstva koje Ured za cenzus označava kao siromašne, klimatizirana su; gotovo tri četvrtine ima auto ili kamion, a 31 posto njih ima dva ili više. Dvije trećine ima kabelsku ili satelitsku televiziju. Polovina njih ima barem jedan kompjuter. Četrdeset i dva posto posjeduje svoje domove. Ono što imamo u našoj naciji nije materijalno siromaštvo, nego zavisnost i siromaštvo duha, s ljudima koji čine nepromišljene izbore i vode patološke živote i koje pomaže i potiče socijalna država. Diopatološkog života odražava se u obiteljskoj strukturi. Prema Enciklopediji društvenih znanosti iz 1938., te godine 11 posto crne djece i 3 posto bijele djece rođeno je od neudanih majki. Danas je ta brojka 75 i 30 posto.
Na političkoj sceni ima vrlo malo hrabrosti za suočavanje s lošim stvarima socijalne države. Ako bi se netko ipak usudio pokrenuti to pitanje, riskira da bude etiketiran kao rasist, seksist, nebrižan i bezosjećajan. To znači da će današnja zavisnost vjerojatno ostati trajna.
