“Islamska Španjolska” (Al-Andalus) predstavljena je kao carstvo tolerancije i poštovanja, gdje je cvjetala znanost – njegovana od “tolerantnog” ili genijalnog islama. To je umirujuća bajka za uspavljivanje okorjelih članova ljevice. U međuvremenu, natrag u povijesnu stvarnost…
Ne znamo mnogo o “Islamskoj Španjolskoj”. Arapski dokumenti su iz kasnijeg razdoblja (napisani 400 do 700 godina nakon tzv. “islamske invazije” 711. godine). Oni su također nepouzdani iz razloga što se islamska povijest ne bavi činjenicama, već s izmišljenim trijumfima vjere.
Zatim, tu su Vizigoti, koji su vladali Španjolskom i dijelovima Sjeverne Afrike u ranom osmom stoljeću. Bili su većinom arijanski kršćani, tj. heretici koji su odbili Sveto trojstvo i vjerovali da je Isus bio posebna vrsta ljudskog bića, ali ne i Sin Božji. Velik dio iberijske povijesti tog vremena sastojao se od stalne borbe između trinitaraca (katolika) i anti-trinitarnih kršćana, s Bizantom (Istočnim rimskim carstvom) u dominantnoj ulozi.
Imamo nekoliko pouzdanih latinskih povijesnih izvora koji spominju Gote, Berbere i Sirijsko-arapske anti-trinitarne kršćane u borbi protiv trinitaraca oko 711. godine. Ali ti izvori ne spominju “islam”, “muslimane” ili Kuran.
Sve što možemo reći je da se oko 711. godine nove ere, vodio međusobni sukob kršćana (između trinitaraca i anti-trinitaraca) u Južnoj Španjolskoj. Kada se prašina smirila, pobjeda je pripala anti-trinitarnoj frakciji, dok su trinitarci pobjegli na sjever – neki od njih u Francusku.
Jedan takav vladar Cordobe, Adb-al-Rahman I (crvenokosi i plavooki – jedva “arapske” karakteristike) nije znao ništa o Muhamedu, a kamoli o Kuranu, ali je zato propovijedao tipično anti-trinitarno kršćanstvo. Kako to objašnjava bajka o Al-Andalus?
To je dovelo mnoge povjesničare da dovedu u pitanju samu ideju “islamske invazije” u Španjolsku.
Arheologija također šuti o toj temi, jer se vidi kontinuitet rimsko-gotičke kulture, a ne prekid (što bi bilo tipično za osvajanje). Na primjer, Mezquita u Cordobi nema kiblu (smjer molitve koji pokazuje prema Meki): Džamija ne može biti džamija bez nje. Mezquita je, dakle, anti-trinitarna crkva (od kojih postoje mnogi preživjeli primjeri).
Stvari su se promijenile oko 850. godine, kada su se anti-trinitarne sekte diljem Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Južne Španjolske počele sjedinjavati u koherentni, kodificirani vjerski sustav, kojeg je promicao abasidski vladar Al-Mamun, koje je želio anti-bizantsko carstvo.
(To objašnjava rapidno širenje islama diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, upravo u onim područjima gdje je anti-trinitarno kršćanstvo bilo dominantno. Umjesto “osvajanja” postojala je voljna vjernost anti-bizantskom “carstvu”. Ovo također objašnjava zašto ne postoje dokazi “islamskog osvajanja” na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi.)
Prema tome, islam je ušao u ovaj specifički povijesni period oko 850. godine; i od svog osnutka, bio je ideologija temeljena na dominaciji jer je imala dvostruki cilj – uništiti Bizantam (Zapad) i silom preobratiti trinitarce (kršćaname) ili ih se riješiti.
Nije bilo “Islamske Španjolske”. Svakako, na jugu je postojala islamska prisutnost nakon 850. godine, s različitim neovisnim provincijama (taifama), labavo povezanih s Cordobom. Ali kontrola tih taifa bila je fluidna, često prelazeći iz islamskih u kršćanske ruke. (Vidi, primjerice, poznatu priču o El Cidu).
Do kraja 11. stoljeća, te taife su postale satelitske državice raznih kršćanskih knezova na sjeveru. Kao takvim, taifama je dozvoljeno postojanje jer su donosile dobre prihode svojim kršćanskim gospodarima. Kad je prihod nestao, islamski vladari su uklonjeni i konktrena taifa se vratila u kršćanske ruke.
To se čuveno dogodilo 1492., s rekonkvistom Granade, što nije bilo ponovno osvajanje Španjolske, već uzimanje kontrole nad jednim gradom čiji je muslimanski vladar odlučio tražiti savez s Turcima. Iz tog razloga je Ferdinand ušao i preuzeo kontrolu.
Što se tiče “tolerantnog islama”, kad god je vlast pala u ruke muslimana, uveden je šerijat i kršćani, a kasnije i Židovi, su bili brutalizirani. Oni koji se nisu preobratili živjeli su kao građani trećeg reda (dhimmis, dimiji) i plaćali su propisani porez po glavi (džizja, harač). Žene su bile pokrivene i uklonjene iz društva, dok je seksualno ropstvo bila norma. Na primjer, 1066. godine bilo je masovno ubijanje Židova u Granadi, gdje je osobito jedna sekta (Karaiti) bila uništena gdje god je nađena. Židovski filozof, Maimonides, koji je svjedočio zločinima, primjetio je: “Niti jedan narod nas nije zlostavljao, degradirao, ponižavao i mrzio poput njih [muslimani]”.
Učenje u Al-Andalus bilo je ograničeno na privatne napore. Bilo je nekoliko pisaca, kasnije nazvanih “filozofima”. Ali oni nisu imali utjecaja jer je cijelo društvo vodio šerijat. (Islam ne treba filozofiju, jer ima šerijat). Ti pisci su jednostavno zapisivali privatna razmišljanja o grčko-rimskoj misli. Stekli su važnost kad ih je Europa otkrila i promovirala.
Nakon 11. stoljeća, islam i kršćanstvo otišli su odvojenim putevima – ovaj prvi u lagani pad i irelevantnost; potonji se podizao i utjecao na čitavi svijet. Budućnost je pripadala kršćanskom Zapadu.
Ali Al-Andalus je svakako bila utopija, jer riječ na izvornom grčkom znači “ne-mjesto” – prikladan kraj ljevičarske bajke.
Nirmal Dass je bivši sveučilišni profesor specijaliziran za rani i kasni Srednji vijek. Njegova područja istraživanja su filozofija, povijest i drevni jezici. Napisao je nekoliko knjiga i aktivno se bavi književnim prijevodom.
