Možda to ne znate, ali trenutačno financirate neke opasne ljude.
Oni indoktriniraju mlade ljude diljem Zapada sa svojom ideologijom punom gorčine. Njihova životna misija je potkopavanje Zapadne civilizacije, koju vide kao korumpiranu, ugnjetavačku i “patrijarhalnu”.
Ako ste porezni obveznik — ili ako plaćate svom djetetu diplomu iz liberalne umjetnosti — vi ste pokrovitelj te bande nihilista.
Vi podržavate ideologe koji tvrde da je sva istina subjektivna; da su sve razlike u spolovima društveno konstruirane; da je imperijalizam Zapada jedini izvor problema u zemljama Trećeg svijeta. Oni su postmodernisti koji podupiru “progresivni” aktivizam na koledžu blizu vas.
Oni stvaraju nasilne rulje koje ušutkavaju govornike na kampusima; jezičnu policiju koja ugrađuje u zakone izmišljene rodne zamjenice; i dekane čiji izvori zarade ovise o mahnitom iskorjenjivanju diskriminacije na mjestima gdje uopće ne postoji ili je ima malo.
Njihovo se razmišljanje utaborilo na Zapadnim sveučilištima tijekom 60-ih i 70-ih, kada su ortodoksni vjernici radikalne ljevice postali profesori današnjice. I sada nagomilavamo studentske dugove — ne kako bi naša djeca naučila kritički razmišljati, jasno pisati ili ispravno se izražavati, već kako bi mogla imitirati destruktivne agende svojih mentora.
Danas je moguće diplomirati engleski jezik i nikad se ne susresti sa Shakespeareom — jednim od onih mrtvih bijelih muškaraca čiji su radovi temelj našeg “ugnjetavačkog društva”.
Kako bi shvatili i uspješno se suprotstavili postmodernistima, moramo jasno identificirati ideje kojima se oni orijentiraju.
Prvo je njihovo bezbožno trojstvo različitosti, jednakosti i uključivosti. Različitost nije definirana mišljenjem, već rasom, etničkom pripadnosti ili seksualnim identitetom; jednakost nije više hvalevrijedan cilj jednakosti u mogućnostima, već inzistiranje na jednakosti u ishodima; a uključivost je ispunjavanje kvota na bazi identiteta kako bi se postiglo ovo pogrešno shvaćeno stanje jednakosti.
Sva klasična prava Zapada trebaju se smatrati sporednima prema ovim novim vrijednostima. Uzmite, na primjer, slobodu govora — sam stup demokracije. Postmodernisti odbijaju vjerovati da ljudi dobre volje mogu izmjenjivati ideje i postići konsenzus.
Umjesto toga, njihov svijet je ‘hobbesianska’ (ona od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja – op. a.) noćna mora u kojoj se identitetske skupine bore za vlast. Oni ne vide ideje koje se protive njihovoj ideologiji kao jednostavno netočne. Oni ih vide kao sastavni dio opresivnog sustava kojeg žele zamijeniti i smatraju svojom moralnom obvezom da ih uguše i ograniče njihovo iznošenje.
Drugo je odbijanje slobodnog tržišta — same ideje da slobodno, dobrovoljno trgovanje koristi svima. Ne žele priznati da je kapitalizam podigao stotine milijuna ljudi iz siromaštva, da si po prvi puta u povijesti mogu priuštiti hranu, sklonište, odjeću, prijevoz — pa čak i zabavu i putovanja. Oni koji se klasificiraju kao siromašni u SAD-u (i sve češće, svugdje drugdje) mogu zadovoljiti svoje osobne potrebe. U međuvremenu, u nekada prosperitetnoj Venecueli — do nedavno primjer s postera kampuskih radikala — srednja klasa stoji u redu za toaletni papir.
Treće, i na kraju, je politika identiteta. Postmodernisti ne vjeruju u individualce. Vi ste primjer svoje rase, spola ili seksualne sklonosti. Vi ste također ili žrtva ili tlačitelj. Ne možete učiniti ništa krivo ako ste član prve skupine, a ako ste član potonje ne možete učiniti ništa dobro. Takve ideje o viktimizaciji ne čine ništa drugo nego opravdavaju upotrebu moći i izazivaju sukobe između skupina.
Svi ti koncepti potječu od Karla Marxa, njemačkog filozofa iz 19. stoljeća. Marx je promatrao svijet kao divovsku klasnu borbu — buržoazija protiv proletarijata; pohlepni bogataši protiv očajnih siromaha. Ali gdje god su njegove ideje stavljene u praksu — u Sovjetskom Savezu, Kini, Vijetnamu i Kambodži, da imenujemo samo neke — cijele ekonomije su propale i ubijeno je na desetke milijuna ljudi. Vodili smo desetljećima dug Hladni rat kako bi spriječili širenje tih ubilačkih ideja. Ali one su se vratile, ovaj put pod krinkom politike identiteta.
Korumpirane ideje postmodernista i neomarksista trebale bi biti smještene u ropotarnicu povijesti. Umjesto toga, osiguravamo njihovo trajanje u samim institucijama u kojima bi se središnje ideje Zapada trebale prenositi kroz generacije. Ako to ne uspijemo zaustaviti, postmodernisti će napraviti Americi i čitavom zapadnom svijetu upravo ono što su učinili svojim sveučilištima.
Ja sam Jordan Peterson, profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu za Prager University.
