Dva najznačajnija primjera dramatičnog napretka čitavog naroda su Škoti u 18. stoljeću i Japanci u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću.
Škotska
Još od Rimskog doba, Škotska je zaostajala za Engleskom i sve do kasnog 14. stoljeća govorilo se da nije postojao niti jedan škotski baron koji je znao napisati svoje ime. Škotska poljoprivreda bila je primitivna, a industrija praktički nije postojala. Ljudi su bili nepismeni i nije postojao zakon i red, osim arbitrarnih uredbi lokalnih klanova. Najveći grad u Škotskoj u sedamnaestom stoljeću — Edinburgh — imao je samo 16.000 stanovnika. Jedan od razloga škotskog zaostajanja za Engleskom bila je geografska izolacija. Škotska je bila na rubovima europske civilizacije. Engleska je bila bliža kontinentalnoj Europi, koja je bila stoljećima ispred britanskih otoka, tako da su kulturni artefakti razvijenije civilizacije našli svoj put preko kanala u Englesku. Ali, bez obzira na razloge, Škoti su zaostajali za Englezima — i bili bolno svjesni te činjenice.
Nakon stoljeća sukoba, Engleska je zaposjela Škotsku — prvo nizinu, a zatim visoravni. Osvojili su Škotsku i vojno i kulturalno. Škoti “su bili svjesni do bola svoje nazadnosti, svojeg siromaštva, nedostatka dotjeranosti, svoje provincijalnosti”. Škoti su počeli govoriti engleskim jezikom, obično s teškim naglaskom. Formirano je društvo “za promicanje čitanja i govorenja engleskog jezika”, a predavanja na tu temu privukla su na stotine ljudi, uključujući Jamesa Boswella. Čak i takav intelektualni gigant poput Davida Humea uzeo je lekcije engleskog izgovora i upozorio svoje škotske sunarodnjake da izbjegavaju korištenje osebujnih škotskih izraza, upozorenje koje je ponovio u svojim pismima i u Scots Magazine.
James Mill namjerno je pročistio svoj govor od škotskog naglaska i izraza. Preselio se u Englesku i podigao Johna Stuarta Milla i svoju ostalu djecu kao Engleze, i koji nikada nisu čuli da govori o Škotskoj. To nije bio jedinstven slučaj:
Ponižavajuće ili ne, velika želja da prođe kao Englez i da nadiđe svoje škotsko podrijetlo simbolizirala je težnju da se škotski život oplemeni vanjskim utjecajima. Na kraju je olakšala univerzalizaciju škotskog učenjaštva, koje je obilježilo prosvjetiteljstvo i doseg vlastite kulture.
Za to vrijeme, u Škotskoj su nizinski Škoti kopirali Engleze, a Škoti sa visoravni nizinske Škote. Škotski farmeri čak su koristili engleske plugove koji su bili u potpunosti neprikladni za tlo Škotske. Ukratko, Škoti 18. stoljeća bili su jasan primjer “kulturnog dodvoravanja”. Koji je bio rezultat?
Prije svega, širenje engleskog jezika, počevši od škotskih nizina, otvorilo je Škotima čitav novi svijet literature u brojnim poljima–poljima u kojima je bilo malo ili gotovo nimalo literature na autohtonom galskom jeziku. Obrazovanje se toliko ukorijenilo u škotskim nizinama da su uveli obavezno obrazovanje prije nego što je to učinila Englesla, a uz to su razvili najopsežniji sustav škola u Europi. Ne samo da se u Škotskoj razvila obrazovana klasa, već se razvila i intelektualna klasa. Kao što je to napomenuo istaknuti povjesničar: “U svakoj grani znanja, ovaj jednom siromašan i neuki narod proizveo je originalne i uspješne mislioce”.
Od sredine osamnaestog stoljeća do sredine devetnaestog stoljeća, većina vodećih britanskih intelektualnih figura bili su ili iz Škotske ili škotskog podrijetla. To su bili David Hume u filozofiji, Adam Smith u ekonomiji, Joseph Black u kemiji, Robert Adam u arhitekturi, James Watt u inženjerstvu, Sir Walter Scott u književnosti i John Stuart Mill u ekonomiji, filozofiji i političkim naukama.
U medicini, Škoti su također izbili na čelo kolone, ne samo u Britaniji, več također u Rusiji, gdje je Katarina Velika imala škotskog liječnika, i u Americi, gdje su Škoti ustanovili neke od najranijih medicinskih škola. Škoti su također postavili svjetske standarde općenito u inženjerstvu, a pogotovo u brodogradnji. Do 1871., gotovo polovica brodova izgrađenih u Velikoj Britaniji, izgrađena je u Škotskoj. Škotska sveučilišta uzela su primat engleskim sveučilištima u znanosti i inženjerstvu. Ukratko, Škoti su naposljetku nadmašili one od kojih su jednom učili.
Japan
Izolacija, koja je često držala neka društva zaostala, bila je samonametnuta u Japanu. Od 1638. do 1868., emigracija iz Japana bila je zabranjena, po cijenu smrti, a stranci, vanjska trgovina i vanjske klulture držale su se podalje. Ukratko, Japan je bio jedna od najizoliranijih zemalja u povijesti–i također je bio vrlo siromašan i zaostao.
To razdoblje dramatično je završilo kada su američki ratni brodovi pod zapovjedištvom komodora Matthew Perryja 1854. uplovili u japanske vode i zahtijevali da Japan otvori svoje luke vanjskom svijetu. Bespomoćan pred takvom nadmoćnom modernom silom, Japan nije imao izbora nego podčiniti se tom zahtjevu. To je bila prekretnica u povijesti zemlje. Ova bolna demonstracija japanske slabosti i zaostalosti, pred očima vlastitog naroda i čitavog svijeta, pokrenula je unutarnje reforme i program nacionalnog razvoja koji je dominirao u povijesti zemlje narednog stoljeća.
Japanski čelnici tog doba držali su Zapad uopće, a posebno Sjedinjene Države, kao primjere koje treba emulirati. Uvezena je Zapadna tehnologija, a japanski studenti su poslani na Zapad. U japanskim školama počeo se učiti engleski jezik i čak se u jednom trenutku pojavio prijedlog da se on uvede kao službeni jezik Japana. Udžbenici izdani od japanske vlade držali su Abrahama Lincolna i Benjamina Franklina kao uzore za mlade, čak i više od japanskih heroja. Sjedinjene Države bile su euforično prikazivane kao “raj na zemlji”. Bilo bi teško pronaći upečatljiviji promjer “kulturnog dodvoravanja” od Japana u devetnaestom stoljeću.
Jedna epizoda koja se desila nakon što su Amerikanci prisilili otvaranje Japana prema vanjskom svijetu, ilustrira situaciju u to doba. Komodor Perry predstavio je vlak kao poklon, a Amerikanci su nastavili s njegovom demonstracijom:
Isprva su Japanci sa strahopoštovanjem promatrali vlak sa sigurne udaljenosti, a kada je motor proradio, čuli su se uzvici zaprepaštenja i mnogi od njih su zadržali dah. Nije dugo vremena prošlo kad su ga izbliza počeli pregledavati, gladiti i voziti se na njemu i to su radili tijekom čitavog dana.
Nitko u tom trenutku nije mogao predvidjeti da će stoljeće kasnije Japan izraditi vlastiti “vlak metak”, koji će nadmašiti sve ono što je dostupno u Sjedinjenim Državama. Ali to se dogodilo samo iz tog razloga što su Japanci prepoznali svoju inicijalnu zaostalost i što su bili odlučni da je prevladaju. Počeli su proučavati sve što su mogli od Zapada i oponašati Zapad, sve dok nisu stigli do točke kada su prikupili znanje, vještinu i iskustvo kako bi uzeli vlastiti neovisni smjer. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, japanski proizvodi bili su naširoko poznati kao jeftine, inferiorne imitacije europskih i američkih proizvoda. Čak i nakon što je Japan počeo s proizvodnjom proizvoda više kvalitete, poput fotoaparata, prvi Canon bila je imitacija njemačke Leice, a prvi Nikon je bila imitacija njegovog njemačkog rivala Contaxa. Tijekom vremena, ove i ostale japanske marke razvile su se u vodeće kompanije na svijetu, kako u tehnološkom tako i u prodajnom smislu. Slični su se spektakularni razvoji pojavili kada su Japanci ušli u elektroniku, automobilsku industriju i na ostala područja.
Thomas Sowell je američki ekonomist, društveni teoretičar, politički filozof i autor. Trenutno je viši suradnik Hoover instituta. Ovo je isječak iz njegove knjige “Black Rednecks & White Liberals” koju možete kupiti na Amazonu.
