Jučer sam pisao o rasističkom dronjku iz New York Timesa koji se žalio na činjenicu da u New Hampshireu žive bijeli ljudi. Naši samoimenovani socijalni inženjeri krenuli su u razbijanje opće bjeline Nove Engleske, baš kao što su to pokušali učiniti na svim drugim mjestima u društvu, a rezultat će u ovom slučaju, kao i u svima drugima do sad, vjerojatno biti katastrofalan.
Nema ničeg lošeg u organskoj raznolikosti. Ako grad, država, škola, institucija, itd., s vremenom, na prirodan način, postane raznolikija, nema nikakvog razloga za prigovore. Još uvijek ne bi nazivao tu raznolikost objektivnim poboljšanjem, jer ne postoji ništa objektivno loše s rasnom homogenosti koja je postojala prije. Ljudi su ljudi. Ako hrpa bijelih ljudi živi u nekom planinskom gradiću u New Hampshireu, to je u redu. Ako bijeli i crni ljudi žive u gradu, to je isto u redu. Rase nisu roba. Ne možeš imati “previše” ili “premalo” od jedne vrste.
Organska raznolikost također može biti štetna, ako nije popraćena nekom razinom asimilacije. Ako raznoliki ljudi žive jedan pored drugoga u gradu ili rade jedan pored drugoga u kompaniji ili uče jedan pored drugoga u školi, ali nemaju ništa drugo zajedničko i čak ne dijele slične vrijednosti i prioritete, a možda čak ne mogu međusobno razgovarati radi jezične barijere, teško je vidjeti kako se takve podjele i zbunjenosti ove nove raznolikosti mogu smatrati poboljšanjem u odnosu na jedinstvo i zajedništvo koje je zamjenila.
Kao nacija, toliko smo se usredotočili na raznolikost, a toliko malo na asimilaciju, da se jedva više možemo smatrati raznolikom nacijom. Raznoliki jesmo, sigurno, ali nacija? Japan ne može postati raznolik Japan ako u tom procesu ne prestane biti Japan. Lako nam je vidjeti takav rasplet događaja u Japanu, kao i u bilo kojoj drugoj ne-zapadnoj zemlji. Zašto se mučimo primjeniti istu takvu formulu na sebe? Raznolikost sama po sebi nikada nije poboljšala ništa. Ako će raznolikost išta poboljšati, ona mora biti asimilirana raznolikost.
Ovdje smo govorili samo o organskoj raznolikosti, koja barem ima šansu rezultirati nečim pozitivnim. Ali raznolikost u našoj kulturi nije više organska. Ona je gotovo uvijek projektirana, a projektirana raznolikost nikada nije dobra. Projektirana raznolikost je maslo birokrata koji stoje iznad masa običnih ljudi i objavljuju s povišenih mjesta da su pojedine rase premašile svoje dodijeljene postotke. Oni propisuju da se druge rase moraju isporučiti i instalirati kako bi rješili problem.
Sve ovo je, naravno, krajnje proizvoljno i dehumanizirajuće. Ono uklanja ljudima njihovu ljudskost i degradira ih u statistiku. Bijeli čovjek u New Hampshireu nije osoba, prema New York Timesu. On je bezličan predstavnik svoje rase, koja je previše zastupljena. Potrošnja Bijele osobe premašuje potražnju Bijelih osoba. Mora se napraviti totalna rasprodaja Bijele osobe kako bi se očistile naše police i obnovile zalihe s vrijednijom robom. To u suštini pokazuje kako naši socijalni inženjeri vide problem, koji je u prvom redu problem jer su ga odlučili nazvati problemom.
Ako se stvarno želimo boriti protiv rasizma i nejednakosti, cilj bi trebalo biti društvo u kojem osoba može živjeti gdje želi, raditi gdje želi i pohađati školu koju želi, a da nikoga nije briga o njegovoj boji kože ili etničkoj pozadini. Bio bi prosuđivan samo prema svojim zaslugama i penjao bi se u životu toliko visoko koliko mu te zasluge dopuštaju. Ali to nije način na koji djeluje naše društvo, jer to nije ono što zagovornici prisilne raznolikosti žele. Oni žele podjelu, ogorčenost i rasizam. A to je ono što su i dobili.
