Godine 1942., Benedetto Croce, vodeći talijanski filozof prošlog stoljeća, objavio je kratki esej pod naslovom “Perché non possiamo non dirci ‘cristiani'” ili “Zašto se ne možemo ne nazivati ‘kršćanima'”. Da, dobro ste pročitali. Naslov je čudan i na talijanskom — ali s razlogom. Esej je klasik i morao bi biti esencijalno čitanje za sve one koji govore o Zapadu, ali ga nikad ne definiraju.
Croce je bio vrlo jasan, zbog čega je naslovu dao takvo zamršeno ime — kako bi naglasio gdje bi zapadna odanost i lojanost trebala stvarno ležati. Za njega, kršćanstvo je bila jedina i apsolutna religija, jer ne nadgleda svaki najmanji dio života i ostavlja prostor drugim oblicima autoriteta. Prema tome, kršćanstvo nema interesa zapovijedati što ćete jesti ili kako se oblačiti.
To je iz razloga što stavlja naglasak na pojedinca, koji je stvoren na Božju sliku i koji posjeduje urođeni moralni kod, implantant Božanstva. Drugim riječima, samo kršćanstvo ljude obdaruje savješću.
Ovo također čini kršćanstvo jedinom pravom religijom; svi ostali sustavi su ili pravni kodovi (judaizam i islam) ili obrambeni mehanizmi za odbijanje neprijateljskih snaga prirode (paganizam). Savjest je u svakoj od tih vjera nepotrebna.
Ovo također znači da, u kršćanstvu, civilizacija nema nikakve veze s materijalizmom (kao što Marx prilično nespretno opisuje). Točnije, to je projekcija Božjeg otiska unutar svakog od nas na fizičku stvarnost. A ta projekcija je generativna, jer ona oblikuje i stvara dobrotu i sklad, obilježja prave civilizacije.
Ovaj vrlo kratak izlazak u povijest i filozofiju nužan je kontekst za mnogo teže pitanje. Zašto Zapadne političke i kulturne elite preferiraju islam?
Postoje četiri načina da odgovorimo na ovo pitanje. Prvo, postoji lažna misao (nastala u devetnaestom stoljeću od ljudi poput Jamesa G. Frazera) da vjera u Boga pripada prošlosti, kada je čovječanstvo bilo u svojoj mladosti i ljudi nisu imali benificiju znanosti koja nam je dozvolila da sazrijemo u odrasle racionalne osobe. U stvari, racionalnost je za odrasle — religija je za djecu.
To je vrlo moćno opravdanje koje se i dalje često ponavlja. Ono je pogrešno jer znanost nije sposobna odgovoriti na pitanje, Zašto? Ona može samo dati objašnjenje materijalne stvarnosti (‘što’ i ‘kako’). Ništa više. Postoji razlog zašto se, na primjer, tugujućoj majci ne daje jednokračni trokut kako bi nadvladala svoju tugu.
Dakle, zašto islam? Vrlo jednostavno, jer islam nije ništa drugo no pravni sustav (šerijat) kojeg se bez straha može implementirati u sekularno društvo. Ovdje ulazi Hegel, što znači da islam može ponuditi sve što je potrebno za izgradnju civilizacije, a potom će poslušno nestati, poput kršćanstva. Svi smo mi odrasle osobe i nikada više nećemo trebati religiju, prema tome niti jedna religija ne može predstavljati prijetnju. A budući da religija nije zasnovana na realnosti, njezina sudbina je da nestane u trenutku kada racionalnost stupi na scenu.
Problem je očigledan. Nitko ne može reći da je islam zainteresiran za nestajanje, kao što je to kršćanstvo svojevoljno učinilo, iz javnog prostora — niti da će nastaviti suradnju s liberalnom elitom.
Drugo, s obzirom na činjenicu da je pluralizam trenutačna ortodoksija Zapada, islam se percipira kao održiva alternativa kršćanstvu. Opet, racionalno ljudsko biće nema koristi od religije, ali ako ljudi žele vjerovati u nešto, zašto to ne bi bio islam? On nije ništa bolji ili lošiji od kršćanstva. Osim toga, snažno je političan i zainteresiran u rukovanju moći ovdje i sada — što rezonira daleko dublje od kršćanskog poziva za život protiv ovog svijeta. Islam je svjetovan te zbog toga srodan zahtjevima materijalizma.
Treće, modernizam (postmodernizam je lažan pojam, kojeg je najbolje izbjegavati — ali to je druga tema za drugi dan) je duboko antropocentričan — stavlja čovjeka u središte svega; i to toliko snažno da nas znanost danas uvjerava kako živimo u antropocenskom dobu, u kojem ljudska aktivnost ostavlja duboki utjecaj na prirodu (to potiče ideje o klimatskim promjenama, ranije poznatim kao “globalnim zatopljenjem”).
Kršćanstvo nikad nije postavljalo čovjeka u središte. Umjesto toga, sfere realnosti sastojale su se najprije od Boga, prirode na drugom mjestu, a čovjeka na posljednjem. A svrha prirode bila je ponuditi moralne lekcije, u smislu da je priroda reflektirala Božju savršenost. Modernizam se riješio Boga i učinio čovjeka “gospodarem i vlasnikom prirode” (Decartesovim riječima).
Islam također stavlja čovjeka u središte svega, gdje priroda postoji kako bi poduprla čovjekove želje. Želja i njeno ispunjenje je nešto što modernisti oduševljeno razumiju i na taj način u islamu ne nalaze ništa vrijedno osude.
Na kraju, islam se savršeno uklapa u liberalnu plan — slijedite pravila stvorena od mudrog kolektiva i sve će biti u redu. Ovo je važan koncept nijjeta, u islamu, koji znači namjeru da se nešto poduzme kako bi se poštovao zakon (šerijat). Simetrija islama, u pitanju podčinjavanja pravilima, s ljevičarskim svjetonazorom je duboka. Uostalom, riječ islam znači podčinjavanje šerijatu.
Što dolazi slijedeće? To je pravo pitanje na koje nitko ne želi dati odgovor. Realnost Zapada je jasna. On vjeruje da je previše zreo i mudar kako bi trpio bilo kakvu vrstu “nadnaravnog”. To jednostavno znači da je savršeno sretan vjerovati u bilo što i sve.
Riječima sv. Augustina: “… ljudi mogu postati građani druge države, čiji je kralj istina, čiji zakon je ljubav, čija mjera je vječnost.”
Takvu državu ne može ponuditi niti modernost niti islam. Možda je došlo vrijeme da Zapad mudro odabere svoju budućnost i sudbinu — što je razlog što se ne možemo ne nazivati kršćanima.
