“Dajte mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje zbijene mase koje čeznu da dišu slobodno…”
Ove poetičke linije, uklesane na brončanu plaketu ispod Kipa slobode, govore o onome što jesmo: nacija imigranata. Do sada…
Kao što je demokratski zastupnik Chuck Schumer oplakivao: “Suze teku niz obraze Kipa slobode”.
Okrenuli smo leđa tim zbijenim masama. Zatvorili naše granice. Odvojili obitelji. Stvrdnuli naša srca.
Ili biste tako mislili da čitate samo naslove ili gledate televizijske vijesti.
Postoji samo jedan problem: To nije istina.
Sjedinjene Države i dalje održavaju najvelikodušniju imigracijsku politiku na svijetu. Velikodušnu do boli… jer su golemi brojevi stavili u neugodan položaj našu mogućnost da asimiliramo zbijene mase.
50 milijuna stanovnika Sjedinjenih Država je rođeno u inozemstvu. U stvari, Sjedinjene Države imaju veći postotak imigranata u ukupnom stanovništvu nego u bilo koje vrijeme od 1890. godine. To je razlog zašto se, za davanje jedne ilustracije, 176 različitih jezika govori među učenicima u njujorškom školskom sustavu.
Kako smo dospjeli ovamo?
Za početak, Amerika odobrava stalno prebivalište milijunima ljudi svake godine. A to je samo vrh ledenog brijega zbog nečega što ste vjerojatno čuli i što se naziva “lančanom migracijom”.
Lančana migracija dozvoljava imigrantima da sponzoriraju ne samo njihovu užu obitelj–roditelje, žene i djecu ispod 21. godine, već veći dio njihove proširene obitelji nakon što steknu državljanstvo: nevjenčana odrasla djeca i bilo koja djeca koju bi imali, oženjena odrasla djeca i njihova djeca, braća i sestre te njihova djeca. Istraživači sa Sveučilišta Princeton, koristeći najnovije podatke, pronašli su da imigranti sponzoriraju svaki u prosjeku 3,45 dodatne rodbine.
Dakle, milijun imigranata kojima se odobrava stalno prebivalište godišnje potencijalno dodate, s vremenom, dodatnih tri i pol milijuna.
Osim toga, približno 100.000 izbjeglica i tražitelja azila — ljudi koji tvrde da bježe zbog političkih ili osobnih razloga u inozemstvo — godišnje ulazi u zemlju. Od 2008. do 2017. godine, SAD su dale zelene karte za više od milijun ljudi iz humanitarnih razloga, dozvoljavajući im da ovdje trajno žive i rade. Nakon pet godina, mogu se prijaviti za puno državljanstvo.
Još nismo završili. U tom istom vremenskom okviru, gotovo pola milijuna ljudi došlo je u Ameriku putem lutrije za raznolikost–program koji je dizajniran za primanje više ljudi iz “nedovoljno zastupljenih” zemalja u SAD.
Podnositelji zahtjeva za takve vize ne trebaju srednjoškolsko obrazovanje, radne vještine–ili bilo što drugo. I, zahvaljujući lančanoj migraciji, supružnici i neoženjena djeca ispod 21 godine dobitnika lutrije za te vize također dolaze u Ameriku.
Ovaj neprekidan tok novih legalnih imigranata–temeljenih na obiteljskim vezama umjesto na vještinama, sposobnostima i odanosti američkim vrijednostima–se, naravno, dopunjava milijunima obih koji ulaze i ostaju u zemlji ilegalno.
Dominantni mediji koriste eufemizam “nedokumentirani”, ali službeni naziv američke vlade koji se koristi u saveznim statutima je “ilegalni stranac”: nezakoniti sudionik koji je došao bez dozvole i ostaje u zemlji otvoreno prkoseći našim zakonima. Obično se govori da je broj ilegalnih stranaca u zemlji 11 milijuna, ali jeste li primijetili da se taj broj nikad ne mijenja? Zdrav razum sugerira da je on veći–puno veći.
I iako ilegalni stranci sami ne ispunjavaju zahtjeve za socijalnu pomoć, oni dobivaju besplatnu zdravstvenu zaštitu u našim klinikama i bolnicama, a preko svoje djece rođene u Americi mogu očekivati da će primati mnoge beneficije–novčanu pomoć, markice za hranu i bonove za stanovanje. Njihova djeca imaju pravo na besplatno školovanje u javnim školama.
Izgradnja visoko-tehnološke granične barijere zasigurno bi pomogla zaustaviti taj protok. Ukidanje lančane migracije je još jedan očiti lijek. E-Verify, nacionalna baza koja bi omogućila poslodavcima da provjere imigrantski status svojih radnika, također je neophodna. Kako i potpuno funkcionalni ulazni i izlazni sustav koji bi pratio one koji prekoračuju trajanje boravka navedenog u vizi.
Ali sva ta rješenja će na kraju propasti ne dobijemo li kontrolu nad brojevima i ne provodimo li dosljedno naše zakone. To je suverenost 101: Ovo je naš dom i mi nemamo samo pravo, već i odgovornost da utvrdimo tko dolazi, koliko njih i koje kvalitete i kvalifikacije donose sa sobom.
Istina je da puštamo milijune. A, naravno, milijuni njih još žele doći. Tko ih može kriviti? Ali jednostavno nije moguće ili poželjno pustiti ih sve. I nije mrsko to izjaviti.
Nije mrsko željeti zaštititi svoje granice. Nije mrsko štititi naše građane. Nije mrsko štititi naše vrijednosti.
Gospođa Sloboda možda lije suze–ali ne zbog toga što smo prestali dočekivati imigrante, već zato što naša manjkava imigrantska politika ugrožava američki san.
Ja sam Michelle Malkin, voditeljica na CRTV-u i autorica “Invazije” i “Rasprodano”, za Prager University.
