Jedna od najmanje šarmantnih ideja novog guranja demokratskog socijalizma od članova medija i američke ljevice je apsolutna spremnost ignoriranja konteksta. Uzmite, na primjer, Elizabeth Bruenig iz Washington Posta. Bruenig dosljedno slavi vrline navodnih socijalističkih norijskih temalja:
Nordijske zemlje su najpoznatije po svojem velikodušnom sustavu socijalne skrbi: besplatnom fakultetu, univerzanoj zdravstvenoj zaštiti, dugog i dobro financiranog roditeljskog dopusta, snažno subvencionirane njege za djecu i još mnogo više… Ljudi nordijskih zemalja prešli su dugi put prema demokratizaciji vlasništva, disperziji bogatstva, smanjenju nejednakosti i stavljanja života radnika pod njihovu kontrolu — drugim riječima, socijalizam nordijskih zemalja izgleda mi blizu one vrste socijalizma za kojeg sam napisala da bi me zadovoljio.
Sve te ideje mogle bi se, implicira Bruenig, prebaciti preko noći u Ameriku, što bi nas učinilo fer i prosperitetnim.
Očito, to je neistinito. Norveška ima 5,2 milijuna ljudi; Finska 5,5 milijuna; Danska 5,7 milijuna; Švedska malo ispod 10 milijuna. To je manje ljudi od populacije države Teksas. Stvaranje bogatstva u nordijskim zemljama dugo prethodi dolasku nacionalizacije i socijalističkog poduzetništva; a isti slučaj je i s jednakosti prihoda. A državno vlasništvo nad poduzećem u nordijskim zemljama ne znači da ta poduzeća posluju na antiprofitnim linijama koje demokratski socijalisti često prefereiraju; upravo suprotno. Bilo bi lakše nazvati stil nordijskog vlasništva nad imovinom modelom državnog kapitalizma nego socijalizmom.
Ali najiritantniji aspekt nove ovisnosti ljevičara o nordijskom socijalizmu jest taj što on uzrokuje da zanemarimo stvarne uvjete pod kojima su nordijski programi procvjetali — uvjeti za koje bi bilo dobro da ih zapravo oponašamo. Glavna prednost koju nordijske zemlje imaju je kulturni fokus na obrazovanje, pridržavanje zakona i naporan posao.
Stopa zločina u nordijskim zemljama je izuzetno niska i to već generacijama. Svaka pojedina nordijska zemlja, s izuzetkom Islanda, nalazi se ispod OECD-ovog prosjeka u pogledu kućanstva s jednim roditeljom i znatno ispod Sjedinjenih Država. Nordijske zemlje već dugo povezujemo sa snažnom radnom etikom, dijelom zahvaljujući geografskim poteškoćama koje zahtijevaju duge sate. Kao što je Nima Sanandaji napisao: “Visoka razina povjerenja, snažna radna etika i društvena kohezija savršene su polazišne točke uspješnih ekonomija”. Naravno, socijalistički programi socijalne skrbi ugrožavaju kako obiteljske veze, tako i radnu etiku, a Norveška se suočava s ozbiljnim problemima zbog ljudi koji se odjavljuju s posla. (“Ovo je program nafta-za-slobodno-vrijeme“, rekao je prije jednog desetljeća norveški ekonomist Knut Anton Mork za New York Times.)
Zatim, postoje institucionalne razlike o kojima se ne raspravlja često.
Glavni čimbenik uspjeha finskog školskog sustava, na primjer, američka ljevica u velikoj mjeri zanemaruje: Polovica finskih učenika odlučuje se za strukovne škole, što znači da se finski obrazovni sustav više usredotočuje na radne vještine nego na opće obrazovanje. To je razlog zbog kojeg se 14 posto diploma zarađeno u Finskoj nalazi u STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics – znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika) poljima, a 18 posto u slobodnim vještinama. Za usporedbu, u Sjedinjenim Državama ta brojka iznosi 8 posto STEM, 38 posto slobodne vještine. Slično tome, uvjeti u kojima nordijski sindikati prosperiraju slično su ignorirani od strane američkih liberala: Mnogo Nordijaca pripada sindikatima jer ti sindikati rade u suradnji s poslodavcima i vladom, umjesto da su u kontradiktornom modu kako to rade njihovi američki kolege. Kao što Oren Cass primjećuje: “[Danska i Švedska] ne zahtijevaju izbore na radnom mjestu, pregovaranje u dobroj vjeri od poslodavaca ili obavezno plaćanje članarine; a opet, većina radnika su članovi sindikata.” Da bi se postigla ista razina sidikalizma u Sjedinjenim Državama, bila bi potrebna teška ograničenja vlade na poslovanje, iz razloga što je nordijski sustav toliko drugačiji.
Ukratko, mnoge ideje koje čine nordijske socijalne programe učinkovitima, djeluju u drugačijem kontekstu od onoga u Sjedinjenim Državama. Da biste izvadili te programe iz njihovog konteksta i stavili ih u Sjedinjene Države značilo bi, u mnogim slučajevima, zanemarivanje onoga zašto zapravo uopće i funckioniraju. Iskrena rasprava o učinkovitosti vladinih programa u nordijskim “socijalističkim” zemljama počela bi uzimanjem u obzir više od čimbenika puke vladine kontrole i redistribucije.
