Još od uspona Hugo Chaveza i njegove socijalističke revolucije, Venezuela je prestala biti jedna od najbogatijih demokracija na zapadnoj hemisferi i transformirala se u gigantski zatvor u kojem milijuni ljudi žive u najnehumanijim uvjetima.
Unutar hermetičkih granica ove karipske nacije, glad je glavno pitanje među brojnim tragedijama koje njezini građani svakodnevno doživljavaju. Usred najviše inflacije na svijetu, svirepe epidemije ubojstava i kronične nestašice lijekova, slika koju nitko ne može zanemariti je mračni karneval pothranjenih tijela koja hodaju po ulici i ljudi koji traže ostatke hrane u otpacima.
Daleko od prepoznavanja problema, socijalistički tiranin Nicolas Maduro udvostručio je napore svoje socijalističke politike, pogoršavajući kaos do točke gdje je IMF nedavno predvidio da će inflacija doseći 1.000.000 posto ove godine.
Pod željeznom šakom ove socijalističke revolucije, nedostatak hrane u kombinaciji s nedostatkom nade troši živote milijuna ljudi.
Jedna od priča koje bolje ilustriraju ovu neizrecivu situaciju je ona Joséa Gregoria, 44-godišnjeg muškarca koji živi u Caracasu.
Gregorio je oduvijek bio siromašan, ali glad nije nikad predstavljala problem u njegovoj brojnoj obitelji. Nakon što je doživio sporu i progresivnu devastaciju venezuelanske ekonomije, pretrpio je prijelaz s tri obroka dnevno na jedan.
Trenutačno, kako bi opskrbio barem dva obroka dnevno svojoj ženi i petogodišnjoj kćeri, Gregorio je odlučio posvetiti devet sati dnevno chatarreu — terminu kojeg neki Venezuelanci koriste kako bi opisali akciju traženja hrane u smeću.
“Znam da ste vjerojatno zgroženi s onim što radim, ali kad jednom saznate kakav je osjećaj jesti komad kruha svaki drugi dan, odmah promijenite način razmišljanja”, rekao je Gregorio.
Daleko od jednostavnog početka, 44-godišnji muškarac objašnjava koliko su uznemirujuće bile prve epizode ove grozne aktivnosti.
“Prva stvar koju primijetite kad otvorite crnu vreću je smrad, jer čak niti najjača glad neće promijeniti činjenicu koliko ta stvar smrdi. Druga stvar je kad počnete jesti, jer čak i kad neka hrana ima užasan okus, osjećaj kada napokon nešto stavite u želudac nagna vas da zaboravite okuse.”
Prema Joséu Gregoriu, postoje neke važne pojedinosti o ovoj aktivnosti koje znaju samo oni koji su uključeni u njih. Objasnio je da je u suštini najvažniji način na koji defecirate.
“Ako se ikad želite baviti chatarreom, imajte na umu da vaš izmet nikada više neće biti isti. Jedini način na koji mogu to opisati je kao povraćanje kroz vaš rektum. Vaš želudac će se uvijek osjećati stvarno čudno, a morate uvijek biti spremni na sranje ili ćete ostati prljavih hlača.”
Osim toga, 44-godišnji muškarac istaknuo je da su neki drugi bitni dijelovi u životu chatarreo poznavanje grada i biti u stanju konstantnog kretanja. Uostalom, rekao je da se, baš kao i kod pljačkanja ljudi, zlato jedino može naći u najbogatijim područjima.
“Većinom vremena, kvaliteta hrane ovisit će o lokaciji gdje ste našli smeće. To je razlog zašto su lokacije poput Francisca Solana i Las Mercedesa najbolje, budući da tamo ima mnogo luksuznih restorana.”
Prema različitim istraživanjima, velika većina onih koji kopaju po smeću su oni koji su nedavno ušli u krajnje siromaštvo. Iako ova klasa trenutačno predstavlja 61,2 posto venezuelanskog stanovništva, različite analize upozorile su da bi se do kraja godine taj broj mogao povećati na 70 posto.
Što se tiče različitih vrsta hrane u smeću, Gregorio je objasnio da uvijek treba imati različite vrećice za meso, voće, rižu i grah. Osim toga, rekao je kad mu se u chatarreu pridruže supruga i kći, one su te koje traže ostatke hrane na otpadu dok ih on štiti od “konkurencije”.
Unatoč hladnoći kojom Gregorio opisuje svoju situaciju, 44-godišnji muškarac gotovo se rasplakao kad je priznao da osjeća strah i očaj ukoliko će se ovakvo stanje u njegovoj domovini nastaviti na ovaj način.
Gregorio je zatim podijelio jedan strašan trenutak koji je opisao najsramotnijim koji je ikada doživio:
Osjećam se duboko depresivno jer nikada nisam pomislio da ću biti prisiljen jesti iz smeća i u ovaj pakao uključiti svoju obitelj. Mislim da je najponižavajući trenutak bio kad sam se borio sa psom za komad choriza. Ugrizao me, a ja sam ga udario nogom. Borili smo se nasred ulice dok su se neki ovisnici smijali gledajući nas. Vjerovali ili ne, dvoje male djece iskoristilo je situaciju tog horror showa i uzelo chorizo i ostatak pristojne hrane koja je bila na toj vrećici.
Gregorio živi u predgrađu Petare, koje je poznato po tome što je jedno od najopasnijih slumova u Caracasu i Venezueli. Nevjerojatno, deseci ljudi ubijeno je svaki tjedan u ovom dijelu grada. Ono što još više iznenađuje je činjenica da policija odbija odlaske u taj dio grada zbog ekstremnog rizika koji on predstavlja čak i za njih. On dijeli malu kuću sa suprugom i kćeri.
Rekao je da svaki dan ulaže najviše napora kako bi donio hranu za stol, ali postoje dani kad je njegovo djete jedino koje jede.
I dok je bio žrtva neizrecivog nasilja u različitim prilikama, nedavno se jedan strašni događaj odigrao u njegovu korist: “Moja supruga me prije nekoliko mjeseci ostavila zbog tinejdžerskog dilera droge. Srećom, on je upucan u glavu i sad se vratila. Pošto je ona majka moje male djevojčice ne mogu joj reći ne i moram se brinuti za njih na koji god mogući način.”
Baš poput Gregoria, više od 80 posto venezuelanske populacije ne može jesti tri puta dnevno. Od hladnih planina Merida do zelenih pejzaža Apure, navikavanje na glad bilo je nemoguće za venezuelansku populaciju.
U vrućem, naftom bogatom gradu Maracaibu, još jedan slučaj koji jasno prikazuje neizrecivi pakao kroz koji prolaze mnogi u ovoj zemlji je onaj Maruche Madriz. Za razliku od José Gregoryja, ova 73-godišnja žena uvijek je bila dio gornje srednje klase sve dok kriza nije uništila njezin život.
Živeći u jednom od najbogatijih dijelova Maracaiba, postoje dani kad je Madriz jedva sposobna hodati od gladi. Od 2016. godine, izgubila je 20 kilograma i nadu u bolju budućnost. Prema njezinim riječima, ako uspije preživjeti godine prije nego što Venezuela ponovno postane bogata nacija, bit će prestara kako bi mogla uživati u tom trenutku.
“Svi znaju da će se zemlja oporaviti ako će stvari napredovati. Biti ću vrlo stara gospođa u to doba, a ja jako sumnjam da će moje tijelo izdržati ako nastavim gubiti težinu. Uvijek sam mislila da ću umrijeti prirodnom smrću, ali imam osjećaj da će glad sklopiti moje oči i učiniti da nestanem prije nego kasnije”, rekla je.
U svojoj prekrasnoj kući u ulici La Coromoto, Madriz objašnjava da se barem jednom tjedno onesvijesti zbog gladi. Također je istaknula da se njezin sin, iako joj donosi hranu svaki put kad može, nalazi u sličnoj situaciji i mora se brinuti za svoju suprugu i djecu.
Svaki dan, Madriz i njezin suprug jedu 20 grama graha za doručak i sitnu porciju juke za večeru. Za ručak, Madriz kuha ono što je opisala kao aguita salada, što je u osnovi juha napravljena od malo ostatka povrća i malo soli. Rekla je da mrzi jesti aguita saladu za ručak jer je to njezin najdraži obrok u danu.
“Ovo ima logike i užasno objašnjenje”, rekla je. “Ako jedete ručak, ne možete jesti večeru. To samo znači da će vrijeme koje ćete provesti u gladovanju biti puno duže od preporučenog. Jednostavno ne možete zamisliti kako je osjećati se gladnim nekoliko sati i spavati s istim osjećajem. Očajanje preplavljuje vaše oči suzama jer ne postoji ništa što možete učiniti kako bi promijenili stvarnost.”
Pad njezine obitelji počeo je 2014. godine, kad je Madrizin suprug dobio otkaz na poslu u jednoj od najvećih tvrtki u Maracaibu. Dok on nije mogao naći drugi posao, ona je radila kao učiteljica u važnoj školi, pružajući svojim primanjima sve što je bilo potrebno njezinoj obitelji.
2015., škola je iskusila masovno rezanje osoblja i Madriz je otpuštena. Dok su nekako uspijevali preživljavati zahvaljujući svojim mirovinama, inflacija je podivljala i njihova ušteđevina naglo je izgubila vrijednost. Te godine, potrošili su sav taj novac popravljajući motor svog automobila.
2016., počinje prava kriza kad je Madrizin suprug djelomično oslijepio i nije više mogao voziti. Od tog trenutka, shvatili su da njihova primanja nisu dovoljna za održavanje normalnog načina života. U travnju, morali su prodati automobil kako bi bili u stanju kupiti hranu za četiri mjeseca. Do kraja godine, glad je postala uobičajeni nazivnik u njihovim životima.
“Upravo sada, nemam više niti odjeću koja odgovara mojoj veličini. Premršava sam. Ponekad vidim ljude kako traže ostatke hrane u smeću i plačem jer sam svjesna da je to jedno od rijetkih rješenja koja su mi preostala. Previše sam ponosna da molim za hranu, ali glad je gladni demon koji radikalno mijenja vaš način razmišljanja.”
Tijekom proteklih par mjeseci, njezino zdravlje teško je oštećeno nedostatkom unosa proteina. Madriz i njezin suprug prodali su svoje vjenčano prstenje kako bi mogli platiti specijalista koji će je provjeriti. Doktor je upozorio da je ozbiljna malnutricija ubija i propisao joj neke vitamine koji bi nadoknadili nedostatak proteina.
S obzirom na visoku cijenu proteina, Madriz i njezin suprug jeli su mjesec dana samo aguita saladu i pola porcije juke dva puta. Morali su uštedjeti koliko god je moguće kako bi bili u stanju kupiti vitamine.
Kad su ih napokon kupili, stvari su se još pogoršale. Nevjerojatno, dok su vitamini uspjeli nadoknaditi nedostatak proteina, oni su također pojačali apetit. Nažalost, doktor nije ništa rekao o ovoj strašnoj nuspojavi.
Trenutačno, Madriz provodi većinu dana u krevetu kako bi spriječila vrtoglavicu koju osjeća prilikom hodanja. Prema njezinim riječima, mislila je da će ona i njezin suprug u ovim godinama napokon moći otputovati u Rim — san koji su godinama planirali.
“Samo želim da ova tragikomedija završi, zaista me ne zanima ishod. Još uvijek želim živjeti, ali ako umrem barem neću više osjećati glad. Nikada se nisam osjećala toliko depresivno. Nikada nisam pomišljala da ću morati proživjeti ovakav pakao u mojim godinama.”
Od 2016., strategija Madura za rješavanje problema gladi bila je stvaranje zloglasne Carent de la Patria (CLAP). To je vojno kontrolirana mreža koja prodaje kutije s hranom po niskom cijenama onima koji su registrirani u Carent de la Patria.
Tim dokumentom, socijalistički režim ima punu kontrolu nad ljudima koji ga posjeduju. Uostalom, Maduro može prisiliti te građane da glasaju za njega i da sudjeluju u pro-vladinim događajima prijetnjom da će prekinuti distribuciju CLAP kutija.
U osnovi, socijalistički tiranin vidio je milijune Venezuelanaca očajnih za hranom kao savršenu priliku da iskoristi glad kao oružje i poveća ovisnost društva o državi.
José Gregorio i Marucha su samo neki od milijuna građana koji su registrirani u Carent de la Patria kako bi dobili hranu. Ali bilo je nemoguće za njih ovisiti o tim kutijama s obzirom na to da ih režim distribuira jednom u dva mjeseca. U mnogobrojnim prilikama, proizvode je čak nemoguće konzumirati budući da im je istekao rok trajanja.
Unatoč načinu na koji neki ljevičarski političari na Zapadu prikladno ignoriraju situaciju u Venezueli, pothranjena tijela i očajničke oči José Gregoria i Maruche jasno predstavljaju nečovječnu prirodu socijalizma.
Politička ideologija koja stvara gulage, gradi genocidne tiranije i izgladnjuje milijune nevinih ljudi do smrti.
Politički sustav koji čak i u svojoj demokratskoj formi može pretvoriti bogatu naciju u najsiromašniju orvelijansku noćnu moru.
Luis Orozco je velezuelanski pisac i novinar. Njegova djela objavljena su u raznim venezuelanskim i američkim medijima.