U svakom slučaju, Križari su se rijetko ponašali bolje dok su nastavili svoja osvajanja. Nakon petotjedne opsade, Križari su 15. srpnja 1099. godine ušli u Jeruzalem. Anonimni iskaz kršćanskog suvremenika opisao je što se sljedeće dogodilo:
Jedan od naših vitezova, po imenu Letholdus, popeo se na zidine grada. Kad je stigao do vrha, svi branitelji grada brzo su pobjegli duž zidina i kroz grad. Naši ljudi su slijedili i progonili ih, ubijajući i sijekući ih sve do Solomonova hrama, a pokolj je bio takav da su naši ljudi bili do gležnjeva u neprijateljskoj krvi…
Emir koji je zapovijedao Davidovim tornjem predao se grofu [sv. Gillesu] i otvorio vrata gdje su hodočasnici svojedobno odavali počast. Ulazeći u grad, naši hodočasnici progonili su i ubijali Saracene sve do Solomonova hrama. Tamo su se Saraceni okupili i žestoko se odupirali cijeli dan, tako da je cijeli hram bio protkan krvlju. Napokon su pogani bili nadvladani i naši ljudi su zarobili mnogo muškaraca i žena u hramu, ubijajući ih ili držeći na životu, kako su već odlučili. Na krovu hrama nalazilo se mnoštvo pogana obaju spolova, kojima su Tancre i Gaston de Beert dali svoje zastave [kako bi im pružili zaštitu]. Zatim su se križari razasuli po gradu, uzimajući zlato i srebro, konje i mazge i kuće pune svakojakih dobara. Nakon toga su se naši ljudi radovali i plakali od radosti što su se mogli pokloniti grobnici našeg Spasitelja Isusa i tamo istovariti svoj dug prema Njemu…
Trojica glavnih vođa Križara — nadbiskup Daimbert; Godfrey, knez od Bouillona; i Raymond, grof od Toulousa — hvalili su se u rujnu 1099. godine papi Paskalu II. pothvatima Križara u Jeruzalemu: “Ako želite znati što se učinilo s neprijateljem kojeg smo pronašli tamo, znajte da su na Solomonovu trijemu i njegovom hramu naši ljudi jahali u krvi Saracena koja je dosezala do koljena njihovih konja.” Balderic, biskup i autor povijesti Jeruzalema iz ranog 12. stoljeća, izvijestio je da su Križari ubili između dvadeset i trideset tisuća ljudi u gradu.
Priča o ovom masakru rasla je tijekom stoljeća. Oko 1160. godine, dva sirijska kroničara, al-Azimi i Ibn al-Qalanisi, pisali su zasebno o pustošenju. Al-Azimi je rekao da su se Križari “okrenuli ka Jeruzalemu i osvojili ga iz ruku Egipćana. Godfrey ga je uzeo. Spalili su Crkvu Židova.” Ibn al-Qalanasi dodao je malo više detalja: “Franci su napali grad i osvojili ga. Brojni stanovnici grada pobjegli su u svetište i veliki broj je ubijen. Židovi su se skupili u sinagogi, a Franci su je spalili iznad njihovih glava. Svetište je bilo predano u njihove ruke za jamstvo sigurnosti na 22. Sha’ban [14. srpnja] te godine, a uništili su svetišta i grobnicu Abrahama.”
Ibn al-Jawzi, pišući oko stotinu godina nakon tih događaja, rekao je da su Križari “ubili više od 70.000 muslimana” u Jeruzalemu. Ibn al-Athir je pripovijedao: “Stanovništvo svetog grada stavljeno je pod mač, a Franci su proveli tjedne masakrirajući muslimane. Ubili su više od sedamdeset tisuća ljudi u džamiji al-Aqsa”. Ibn Taghribirdi, povjesničar iz petnaestog stoljeća, zabilježio je stotinu tisuća. Bivši američki predsjednik Bill Clinton tvrdio je u studenom 2001. da su Križari ne samo ubili sve muslimanske ratnike ili čak svakog muslimanskog muškarca, već “svaku muslimansku ženu i dijete na Brdu hrama”, sve dok krv nije “došla do njihovih koljena”.
Okrutnost Križara nije bila neuobičajena za divljačke ratove vođene u tom periodu, ali to nije nikakvo opravdanje. Kanibalizam u Ma’arri uglavnom je zaboravljen na Zapadu, ali pustošenje Jeruzalema i spaljivanje Židova u njihovoj sinagogi nije. Križarska okrutnost u Jeruzalemu 1099. bila je, prema novinaru Aminu Maaloufu u ‘Križarskim ratovima kroz arapske oči’, “polazišna točka milenijskog neprijateljstva između islama i Zapada”. Islamski učenjak John Esposito izjavljuje: “Pet stoljeća mirnog suživota proteklo je prije političkih zbivanja i imperijalno-papinskih igara moći koje su dovele do stoljetnog niza tzv. svetih ratova koji su suprotstavili Kršćanski svijet islamu i ostavili trajnu ostavštinu nesporazuma i nepovjerenja”.
Već smo se uvjerili koliko su ove izjave lažne. Islam je bio, kao što je džihad u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji i Maloj Aziji pokazao, neprijateljski raspoložen prema Zapadu od samog svog nastanka. Nije bilo mirnog suživota; bilo je samo kratkotrajnih perioda između džihadskih invazija. Na kršćanske overture za uspostavljanje trajnog mirovnog sporazuma odgovaralo se ponavljanjem trostrukog izbora: obraćenje, pokoravanje ili rat. Pripisivanje tisućljetnog neprijateljstva između islama i Zapada Križarima znači postati plijenom jedinstvene bolesti modernog Zapada: civilizacijskog samopreziranja i okrivljavanja Zapada za sva zla ovoga svijeta.
I opet, zapis Križara daleko je od besprijekornog. Ničiji nije. Ratovi nikada ne dozvoljavaju da jedna strana preuzme sav moralni autoritet. Grijesi Križara, međutim, danas se smatraju toliko velikim, a križarske misije toliko imperijalističkima, kolonijalističkima i neopravdanima, da je teško pronaći one koji gledaju na taj period povijesti s nepomućenim ponosom. Ovaj sram je, međutim, relativno novi razvoj događaja; još donedavno, sredinom dvadesetog stoljeća, škole diljem SAD-a nazivale su svoje sportske timove Križarima (Crusaders), a studenti su bili svjesni da je obrana protiv džihada bila plemenita i hvalevrijedna, čak i ako oni koji su sudjelovali u njoj nisu bili. Ali to je bilo vrijeme kada je Zapad bio napravljen od čvršćeg materijala.
Isječak iz knjige Roberta Spencera ‘The History od Jihad: From Muhammad to ISIS’. Knjigu možete kupiti ovdje.
