Afganistanski državljanin naoružan nožem i metalnom šipkom napao je u nedjelju sedmoricu ljudi u Parizu, ozbiljno ranjavajući četvoricu njih i ostavljajući jednog s ozljedama opasnima po život. Vlasti ustraju u mišljenju da se ne radi o terorizmu, ali civilima se može oprostiti njihova sumnja nakon što je Islamska država prošlog mjeseca i u svibnju ove godine počinila iste takve napade noževima u Parizu, da ne govorimo o 65 terorističkih napada koji su se dogodili u Europi tijekom protekle četiri godine.
Od 11. rujna 2001. godine, Sjedinjene Države pogođene su sa sedam terorističkih napada, od Fort Hooda 2009. do newyorške lučke uprave prošle godine. Tog užasnog dana prije 17 godine, predsjednik Bush priznao je da nas napadi ispunavaju “nevjericom, užasnom tugom i tihim, nepopustljivim bijesom”. Taj bijes može naći zadovoljstvo samo u pravdi, a mnogi od nas još danas osjećaju taj nepopustljivi bijes, budući da petorici terorista koji su ubili gotovo tri tisuće Amerikanaca, uključujući glavnog planera napada Khalida Sheik Mohammeda, još uvijek nije suđeno i nisu pogubljeni, već i dalje dišu u Guantanamo Bayu.
Postoji li nekakva svijetla strana onog otrovnog oblaka puštenog prije 17 godina? U jeku tih napada, naša se zemlja ujedinila, iako nakratko, a razlike između sunarodnjaka izblijedjele su u naletu američkog jedinstva. Kad su se Sjedinjene Države osvetile protiv islamskih terorista i njihovih pristaša u Afganistanu i Iraku, najbolji od naših sunarodnjaka riskirali su svoje živote i čak ih žrtvovali u obrani naše zemlje. Njihova čast i hrabrost odražavaju svjetlo u tami toga dana. Osim osobne utjehe, napadi su preokrenuli post-hladnoratovsku političku ortodoksiju i potaknuli političku raspravu koja će u konačnici dominirati predsjedničkim izborima 2016.: 11. rujan 2001. označio je početak kraja globalizacije.
U godinama nakon pada Berlinskog zida, utopisti ljevice i desnice proglasili su “kraj povijesti”. Politolog Francis Fukuyama izjavio je 1992.: “Ono čemu možda svjedočimo nije samo kraj Hladnog rata ili kraj određenog perioda poslijeratne povijesti, već kraj povijesti kao takve: to jest, krajnja točka ideološke evolucije čovječanstva i univerzalizacija zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vlasti”. Prema ovom dijalektičkom pogledu, postoji prava i pogrešna strana povijesti, koja će neizbježno dovesti do “univerzalne i homogene” države duž zapadnih liberalnih linija. Ujutro, 11. rujna, povijest je krenula neočekivanim tokom. Određene kulture, osobito politički islam, odbile su se složiti sa zapadnom pobjedom nad povijesti.
Islamisti su napali Sjedinjene Države 11. rujna jer su smatrali da se njihova kultura u suštini suprotstavlja Zapadu i željna je njegovog osvajanja. Ova ideologija nije započela u ovom stoljeću ili čak u prošlom. Ona datira sve do 732. godine, kada je Charles Martel odbacio invaziju Umayyadskog kalifata u bitci kod Toursa, samo 150 milja udaljenim od Pariza. 1571. godine, Sveta je liga odbila još jedan napad ekspanzionističkih otomanskih Turaka na moru kod Lepanta. Stoljeće kasnije, poljski kralj Jan III Sobjeski obranio je još jednu otomansku invaziju kod Beča. Zapad je izborio pobjedu u toj posljednjoj velikoj bitci dana 11. rujna 1683. godine.
Teroristi koji su planirali i izvršili napade 11. rujna poznavali su povijest, a znali su i da se, tako dugo dok ljudi dišu, povijest neće završiti. I tako se suočavamo s izborom za svjetski poredak: globalizam ili nacionalizam. Napadi su raspršili svaku fantaziju da je povijest završila. Kao što je Yoram Hazony objasnio u svojoj odličnoj novoj knjizi Vrlina nacionalizma (The Virtue of Nationalism), možemo odabrati predaju čak više našeg nacionalnog suvereniteta udaljenim supranacionalnim entitetima ili možemo braniti nacionalnu državu kao najbolji aranžman za ljudski procvat i zaštitu slobode koji je ikad osmišljen.
Prije sedamnaest godina, islamski teroristi nisu napali Ujedinjene narode. Let 77 ciljao je Pentagon, simbol američke obrane. Letovi 11 u 175 ciljali su Svjetski trgovački centar, simbol, usprkos svom međunarodnom imenu, američke ekonomije. Prije nego što su herojski putnici nagrnuli u kokpit, let 93 ciljao je ili Bijelu kuću ili Kapitol, simbole američke vlade. Jednom riječju, oni su napali našu naciju, najveću u povijesti svijeta. Ako je postojalo nešto svijetlo u tim groznim oblacima dima, to je bio podsjednik koliko nam je drag posjed koji moramo braniti.
