Naša raznolikost je naša najveća snaga.
Nakon što je pustio isječke demokratskih političara koji recitiraju tu istinu modernog liberalizma, Tucker Carlson je postavio pitanje: “Na koji je, točno, način raznolikost naša snaga? Budući ste to učinili našim novim nacionalnim motom, molim vas da budete specifični u svom objašnjenju.”
Reakcija na Carlsonovo pitanje, zbog kojeg su ga neki proglasili rasistom što je našao hrabrosti da postavi to pitanje, predlaže da ono s čim se suočavamo ovdje nije dokaziva istina, već vjerovanje o kojem nema rasprave.
Pa opet, pitanje ostaje valjano: Gdje je znanstveni, povijesni ili empirijski dokaz da što je veća rasna, etnička, kulturna i vjerska raznolikost nacije, ona postaje jača?
Prema primjerima iz nedavnih desetljeća, istina se čini upravo suprotna: Što je veća raznolikost nacije, to je veća opasnost njezina raspada.
Naposljetku, etnička raznolikost raskomadala je našeg moćnog hladnoratovskog suparnika, rascijepajući Sovjetski Savez na 15 zemalja, od kojih su se tri — Moldavija, Ukrajina i Gruzija — još jasnije podijelile prema etničkim crtama.
Rusija je morala voditi dva rata kako bi sačuvala Čečeniju i sprječila daljnje razdvajanje različitih naroda sjevernog Kavkaza po etničkim osnovama, kao što su to učinile Gruzija, Armenija i Azejberdžan.
Etnička raznolikost uništila je Jugoslaviju na sedam zasebnih nacija.
I dok mi proglašavamo raznolikost našom najvećom snagom, nacije posvuda pokušavaju ustuknuti od nje.
Uspon populizma i nacionalizma diljem Europe je reakcija na novu raznolikost koju predstavljaju nedavno pridošli arapski, azijski i afrički milijuni, a još deseci milijuna više očajnički čekaju svoj ulazak na Stari kontinent.
Stranke lijevog i desnog centra gube tlo pod nogama na europskim izborima jer se smatraju bespomoćnima pred naletom onoga što sve više i više autohtonih Europljana smatra egzistencionalnom prijetnjom — masovne migracije iz zemalja preko Sredozemnog mora.
Japanska populacija je prestala rasti, a svaka godina donosi sve manje djece u školske klupe. Pa opet, Tokio se suprotstavlja rasnoj i etničkoj raznolikosti koju bi donijela povećana migracija. Zašto, ako je raznolikost snaga?
Ono što Južnokorejci sanjaju je ponovno ujedinjene s 22 milijuna odvojenih članova njihove nacionalne obitelji koji žive u Sjevernoj Koreji, ali dijele istu povijest i krv.
Ovoga ljeta, u svom Osnovnom zakonu, Izrael se proglasio etnonacionalnom državom i nacionalnim domom židovskog naroda. Afrički migranti, koji prelaze Sinajski poluotok kako bi pronašli utočište u Izraelu, su nepoželjni.
Ili uzmimo u obzir Kinu, koja u ovom stoljeću pokušava prestići Ameriku kao prva svjetska velesila. Da li Xi Jinping pozdravlja veću rasnu, etničku i kulturnu raznolikost unutar svoje zemlje kao što, recimo, Barack Obama to radi u našoj?
U svojoj zapadnoj pokrajini Xinjiang, Xi je postavio arhipelag zatočeničkih logora. Njihova namjena: Reedukacija Ujgura i Kazaha, koji žive u njegovoj zemlji, pročišćavanjem njihovih vjerskih i plemenskih identiteta i tjeranjem njih i njihove djece da budu više poput Han Kineza u svojoj odanosti Komunističkoj partiji i kineskoj naciji.
Xi se boji da bi se 10 milijuna Ujgura Xinjianga, kao etnička i vjerska manjina, pretežito muslimanska, željelo izdvojiti iz Kine i uspostaviti zasebnu naciju, Istočni Turkestan. I tu je u pravu.
Ono što Kina radi je brutalitarno. Ali ono što Kina izjavljuje svojom nemilosrdnom politikom jest da nas raznolikost — vjerska, rasna, kulturna — može razdvojiti baš kao što je to bio slučaj sa SSSR-om. A mi nećemo dopustiti da se to dogodi.
Da li budisti Mianmara njeguju vjersku raznolikost koju muslimanski Rohingye države Rakhine donose njihovoj zemlji?
Amerika je uvijek bila više od ideje, ideologije ili propozicionalne nacije. To je zemlja koja pripada zasebnim i prepoznatljivim ljudima s vlastitom poviješću, herojima, praznicima, simbolima, pjesmama, mitovima, običajima — s vlastitom kulturom.
Opet, gdje je dokaz da ćemo biti jači što je više Amerikanaca koji mogu pratiti svoje korijene iz zemalja Trećeg savijeta, a ne iz Europe?
Je li Britanija Terese May, sa svojom novom rasnom, vjerskom i etničkom raznolikošću, snažnija nacija od Ujedinjenog Kraljevstva Lloyda Georgea, koja je vladala nad četvrtinom čovječanstva 1920.?
Nije li jedinstvo, koje je Bismarck iskovao među raznim germanskim narodima, stvorivši 1871. jedinstvenu naciju pod Kaiserom, bilo ono što je Njemačku učinilo mnogo snažnijom i impresivnijom europskom snagom?
Carstva, konfederacije i savezništva su multietnička i multikulturalna. I, neizbježno, njihova raznolikost ih razdvaja.
Britansko Carstvo bilo je najveće u modernoj povijesti. Što ga je uništilo? Tribalizam, zahtjevi različitih naroda, ukorijenjeni u krvi i zemlji, da se oslobode strane vladavine i imaju svoje vlastito mjesto pod suncem.
A tko su oni koji najglasnije propovijedaju da je raznolikost naša snaga?
Nisu li to isti ljudi koji su nam rekli da je demokracija sudbina cijelog čovječanstva i da, kao “izvanredna nacija” u svijetu, moramo iskoristiti priliku naše globalne nadmoći da nametnemo svoje blagoslove manje prosvijetljenim plemenima Bliskog istoka i Hindukuša?
Ako se tvrdnja establišmenta o većoj raznolikosti koja donosi veću snagu Americi pokaže neistinita, neće biti ponovnog pokušaja za SAD.
