Prije stotinu godina, 11. studenog 1918., ‘Rat za okončanje svih ratova’ došao je do klimave završnice putem primirja.
U rovovima Flandrije, na brežuljcima Galipolja, na jalovim mjestima Mezopotamije i usred alpskih recesija, nestala je cijela generacija, cvijet mladost koji je mogao izgraditi bolji svijet.
Tijekom četiri godine krvoprolića, oko 20 milijuna je ubijeno i gotovo 24 milijuna ranjeno. Oni koji su preživjeli vidjeli su sebe kao olupine na prostranoj ruševini raznesene civilizacije.
Jedan takav preživjeli, britanski časnik po imenu Guy Chapman, u svom je učenom i promišljenom iskazu pod naslovom “Strastveno rasipništvo” (A Passionate Prodigality) (koje bi trebalo biti više čitano) napisao: “Vijesti o predstojećem primirju primljene su slijeganjem ramena … Orkestar je svirao, ali je bilo vrlo malo pjevanja … Naša civilizacija razbijena je na komadiće pred našim očima. Za Englesku se govori da je zemlja koja je pogodna za život samo ratnim profiterima … Engleska je nestala iza horizonta uma.”
I kao da Veliki rat nije odnio dovoljno žrtava, 1918. je također svjedočila Španjolskoj gripi, koja je bjesnila pune dvije godine i ubila između 50 i 100 milijuna ljudi širom svijeta. Niti je primirje donijelo stvarni mir; to je bio samo dvadesetogodišnji predah, tako dugo dok druga generacija nije dovoljno stasala da umre u borbi.
Posljednje poglavlje Rata za okončanje svih ratova počelo je 1939. i odnijelo još 50 milijuna života. Na kraju, postao je “Dugi svjetski rat”, koji je trajao od kolovoza 1914. do kolovoza 1945.
Svijet koji se potom sjedinio, ispražnjen od toliko ljudskog talenta, postao je poznat kao “moderan”. Kao takav, nije bio ništa drugo nego uzmicanje od blata i kaljuže rovova, tepih-bombardiranja gradova, industrijaliziranog pokolja u koncentracijskim logorima i Gljivastog oblaka.
Možda bi čak mogla biti istina da Dugi svjetski rat još uvijek traje i da njemu sada pripadaju svi ratovi, jer Zapad još uvijek treba prevladati svoj izvještačeni stav grčenja i povlačenja — tek treba prevladati svoju modernost.
Mnogi pogrešno tumače modernost kao prirodni kontekst suvremenog Zapada. To je greška jer je modernost samo reakcija — a sve što reakcija jest je također poricanje stvarnosti. Dakle, modernost je poricanje svega što je Zapad bio i što jest — a poricanje nikad ne može oploditi civilizaciju. (Ovo je također savjet onima toliko zanesenima kritiziranjem tog popularnog lažnog pojma, “postmodernizma” — ali to je jedna druga tema za drugi dan).
U srcu ovog grčenja — ovog uzmicanja — je buntovno odbacivanje transcendentalnog, što znači da osobnost može biti samo fragmentirana. Modernost smatra da pojedinac nikada ne može biti potpun i mora prihvatiti život u suspenziji, niti padati, niti penjati se, i da život znači biti u toku. Dakle, zbrka oko spola, politika identiteta, industrija prava, kritička teorija rase, intersekcionalnost i svi ostali oblici ludila koje danas prolaze kao dubokoumlje.
Zapravo, modernost može ponuditi samo slučajnu, prolaznu svrhu — samo nešto ad hoc kako bismo obavili ovaj posao življenja. To je ono na što ukazuje Chapman, a taj modernistički sentiment duboko je ukorijenjen u sadašnjem trenutku zapadne psihe. To je ono što je naivno poznato kao “progres”.
Takva prolaznost je u konačnici teološki problem — jer kako bi dobar Bog dozvolio toliko pokolja nevinih u najtamnijim satima Dugog svjetskog rata?
Ovo pitanje uništilo je Zapadnu civilizaciju — i nažalost, ni crkve ni teolozi nisu bili na visini zadatka kako bi dali odgovor na ovo pitanje, iako je odgovor relativno jednostavan, a on glasi: Slobodna volja zahtijeva da je Bog nevidljiv i tih, jer kako može postojati slobodna volja ako se neki Veliki lik nastavlja pojavljivati kako bi nas ošamario kad god se pojavi mogućnost prijestupa?
Božja tišina i njegova odsutnost nadalje potražuje moralnost, što su božanske zapovijedi date za naše vlastito dobro i zato što moramo biti dobri prema sebi i drugima kako bismo mogli izraziti svoju slobodu — jer sloboda je Božja vrlina. Okrutnost dolazi kad je ljudsko srce ispražnjeno od moralnosti (Božje zapovijedi); okrutnost nikada nije rezultat nedostatka pravnih sredstava, a kamoli kemijske neravnoteže u mozgu.
Odustajanjem od Boga, Zapad je odustao od sebe, jer je dopušteno nestajanje onoga što mu je davalo smisao. Ali Zapad još uvijek želi biti i bezbožan i moralan — još uvijek želi voljeti bližnjega, pomoći slabima, dati vrijednost svakom životu. Zašto? Ako nema Boga, onda ne postoji nikakva mogućnost za “bolji svijet”, jer zašto bi se netko trebao zabrinjavati radi druge osobe ako smo samo životinje koje moraju naći načina i sredstva za preživljavanje i napredovanje.
Umjesto dobra i zla, može postojati samo instinkt i snaga i proždiranje slabih. Marquis de Sade je to savršeno shvaćao, što je od njega pokupio (neadekvatno) Nietzsche. Moderni Zapad je, zapravo, pred-Zapadna distopija.
S obzirom na ovu dilemu, moderni Zapad više ne može razumjeti svoje postojanje u budućnosti; modernost mu dozvoljava brigu samo za sadašnji trenutak. Što će biti za sto godina; tko zna i koga briga? Modernost se radi o izoliranju samoga sebe od zala stvarnosti.
Još jedan preživjeli iz Velikog rata, caristički časnik, pukovnik Paul Rodzianko, u svom nezaboravnom djelu “Dronjavi barjaci” (Tattered Banners), spominje čovjeka iz Rusije kojeg je upoznao nekoliko godina nakon Revolucije 1917.
Govoreći o novoj Rusiji, ovaj čovjek je primijetio: “Licemjerje i slogani zapravo nisu dovoljni. Želja za vjerom i mirom jača je čak i od želje za hranom.” Krist je bio taj koji je prvi rekao da čovjek ne živi samo od kruha.
Dakle, istinski mir je nus-produkt vjere, a ne vladine politike. Civilizacija je nus-produkt ljubavi, a ne društvenog inženjeringa.
Sada postaje očito da će se Zapad morati oljuštiti modernosti jer ga modernost razdire; a ovo tumačenje ne može još dugo potrajati. Kao rezultat toga, postoje samo dvije mogućnosti.
Zapad može napustiti svoju apostaziju i vratiti se kršćnstvu, svojem pravom korijenu i raditi na tome da ponovno izgradi civilizaciju koju se jednom izgubila — to jest, Kršćanski svijet. Ili, može postati pred-Zapadni (ili, post-kršćanski), koji neki nazivaju “arheofuturizmom” (prema Guillaumeu Fayeu), što je svijet vođen plemenskim koristoljubljem i potrebama, gdje ljubav i dobrota više nisu potrebni.
Alexander Solzhenitsyn, u svom je epskom romanu o Velikom ratu, “1914”, ponudio ovaj savjet: “Zakoni savršenog ljudskog društva mogu se jedino naći unutar sveukupnog poretka stvari. U svrsi svemira. I u sudbini čovjeka.” To je dobar opis Kršćanskog svijeta.
Brzo se približava vrijeme kad će Zapad morati promijeniti svoje mišljenje i odlučiti koji put će odlučiti slijediti — a ta odluka neće biti jednostavna, jer Dugi svjetski rat još uvijek traje.
