Opisujući porezne olakšice republikanaca, vođa manjine Zastupničkog doma Nancy Pelosi rekla je da su one, kao i bonusi koje američki radnici dobivaju, “mrvice”. One su bile “porezne olakšice za bogate”. Neki su tvrdili da će porezne olakšice smanjiti prihode. Pelosi je predviđala: “Ova stvar bi mogla napraviti eksploziju deficita.” Što kažete na malo činjenica o porezu?
Argument da porezne olakšice smanjuju savezne prihode može se vrlo lako pobiti. Prema Kongresnom uredu za proračun (CBO), prihodi od saveznih poreza na dohodak bili su 76 milijardi dolara viši u prvoj polovici ove nego što su bili u prvoj polovici 2017. godine. Ministarstvo financija navodi kako očekuje da će savezni prihodi nastaviti premašivati prošlogodišnje do kraja 2018. Unatoč rekordnim saveznim prihodima, 2018. će vidjeti ogroman deficit, možda viši od trilijun dolara. Naš masivni deficit nije rezultat poreznih olakšica, već rasipničkog ponašanja Kongresa koje nadmašuje rastuće porezne prihode. Grubo pogrešne izjave o tome kako su porezne olakšice smanjile prihode treba staviti po stranu uslijed vidljivog povećanja poreznih prihoda tijekom Kennedyjeve, Reaganove i Trumpove administracije.
Prilično uznemirujuće i većinom zanemareno pitanje je kako odsutnost ‘kože u igri’ negativno utječe na političku arenu. Ispada da 45 posto američkih kućanstava, gotovo 78 milijuna pojedinaca, nema obvezu plaćanja saveznog poreza na dohodak. To predstavlja ozbiljan politički problem. Amerikanci bez obveze plaćanja saveznog poreza na dohodak postaju prirodne biračke izborne jedinice rasipničkih političara. Uostalom, ako čovjek ne plaća savezni porez na dohodak, zašto bi se brinuo zbog velike potrošnje? Također, ako čovjek ne plaća savezni porez na dohodak, zašto bi se veselio poreznim olakšicama? Što to njemu znači? Zapravo, oni bez kože u igri gledaju na porezne olakšice kao prijetnju njihovim programima beneficija.
Kad god se traže porezne olakšice, ne treba proći puno vremena kako bi ih nazvali poreznim olakšicama za bogate. Pogledajmo tko plaća što u saveznim porezima na dohodak. Koristeći podatke IRS-a za 2015. godinu, zadnju dostupnu godinu, Tax Foundation izvještava da je top 1 posto osoba po zaradi ostvario oko 21 posto nacionalnog dohotka, ali njihov udio u saveznim porezima na dohodak bio je 39 posto. Oni su plaćali više u porezima od donjih 90 posto, koji su uplatili 29,4 posto saveznih poreza na dohodak.
U 2015. godini, top 50 posto poreznih obveznika uplatilo je 97,2 posto svih poreza na dohodak. Također, top 1 posto imao je stopu poreza na dobit od 27 posto, dok je donjih 50 posto imalo stopu manju od 4 posto. Ispada da je 892.420 kućanstava — od otprilike 34 milijuna kućanstava — uplatilo 39 posto saveznih poreza te godine. Većina Amerikanaca ima malu ili nikakvu obvezu plaćanja saveznog poreza na dohodak, pa kako im je onda, pobogu, moguće dati poreznu olakšicu?
Drugi dio Trumpovih poreznih olakšica odnosi se na dohotke korporacija — snižavanje stope s 35 posto na 21 posto. To je, također, osuđeno od ljevice kao porezna olakšica za bogate. Ali korporacije ne plaćaju poreze. Zašto? Korporacije su pravne fikcije. Samo ljudi plaćaju poreze. Ako se porez naplaćuje od korporacije, ona će imati jedan ili više od sljedećih odgovora kako bi ostala u poslovanju. Povisit će cijene svojih proizvoda, smanjiti dividende i/ili otpustiti radnike. Dakle, samo ljudi od krvi i mesa plaćaju poreze. Političari vole naše neznanje oko toga. Oni sugeriraju da će korporacije biti oporezovane, a ne ljudi. Evo kako možete prozreti kroz ovu šaradu: Pretpostavite da vam političar kaže, kao vlasniku kuće: “Neću oporezovati tebe. Oporezovat ću tvoju zemlju.” Nadam se da nećete pasti na tu foru. Zemlja ne plaća porez.
Vraćajući se na kožu u igri, ponekad se pitam treba li dopustiti ulazak u igru onima koji nemaju kožu u njoj.
Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.
