Ovaj tjedan, Sveučilište Yale objavilo je izvješće o fascinantnoj studiji Cydney Dupree, docentice organizacijskog ponašanja na Yaleovoj školi menadžmenta i Susan Fiske sa Sveučilišta Princeton. Studija je istraživala da li bijeli liberalni američki političari tretiraju manjinske Amerikance drugačije nego to čine u odnosu na bijelu publiku i da li ista stvar vrijedi i za konzervativce. Studija je proučavala 74 govora bijelih predsjedničkih kandidata tijekom posljednjih 25 godina, od kojih je oko pola bilo namijenjeno manjinskoj publici, a pola bijeloj publici. Govori su potom analizirani u odnosu na broj riječi povezanih sa sposobnošću i statusom (riječi kompetencije) i broja riječi povezanih s prijateljstvom (riječi topline).
Rezultat: bijeli liberali radikalno su povećali broj riječi topline i smanjili broj riječi kompetencije koje su koristili pri obraćanju manjinskoj publici. Prema studiji, “demokratski kandidati koristili su manje riječi kompetencije u govorima koje u održali uglavnom manjinskoj publici nego u govorima koji su bili usmjereni većinskoj bijeloj publici.”
Studija nije završila tamo.
Organizatori studije su potom zatražili od bijelih sudionika studije da se dopisuju sa svojim partnerima preko emaila bez da su vidjeli te partnere. Partner je obično imenovan stereotipno bijelim (npr. Emily) ili stereotipno crnim imenom (npr. Lakisha). Studija je, šokantno, pronašla da “dobronamjerni liberalni bijelci mogu koristiti stereotipe niskog statusa/kompetencije kako bi se povezali s manjinama.”
A što je s konzervativcima? Ispada da su konzervativci govorili bijelim ljudima istim načinom na koji su govorili crnim ljudima. “Bilo je neugodno iznenađenje vidjeti ovaj suptilan, no dosljedan rezultat”, izjavila je Dupree. “Čak i ako je u konačnici dobronamjeran, mogao bi se smatrati patronizirajućim.”
Činjenica da bijeli liberali komuniciraju s manjinskom publikom emocionalnije i bez korištenja jezika vezanog uz kompetenciju, svakako je patronizirajuća. Smiješno je da bijeli liberali misle kako se trebaju na neki način zaglupiti kako bi razgovarali s manjinskim biračima.
No, studija također podiže ozbiljnije implicitno pitanje: zašto manjinski birači pretežno rezoniraju onim demokratskim kandidatima za predsjednika koju naglašavaju toplinu nad kompetencijom? Drugim riječima, zašto to funkcionira? Iako možemo ukazati na dvostruke standarde primjene topline ispred kompetencije u slučaju manjinske publike kod bijelih liberala, ti isti bijeli liberalni osvajaju sve veći udio manjinskog glasa. Nasuprot tome, bijeli Amerikanci sve češće daju svoj glas republikancima tijekom istog razdoblja.
Zašto? Očigledni odgovor jest da mnogi manjinski Amerikanci mogu slabo reagirati na jezik koju se temelji na kompetenciji — da različite zajednice drukčije pristupaju obrazovanju i jezičnoj točnosti. To je loša stvar, a također je loše i povlađivanje tome. Godine 2000., George W. Bush održao je govor pred NAACP-om i uzeo upravo tu pretpostavku, kritizirajući “blage predrasude niskih očekivanja” te dodavši da je težio ravnopravnosti gdje nitko nije “segregiran niskim očekivanjima.” No, ljevica je prigovorila toj ideji, uživajući umjesto toga u blagim predrasudama niskih očekivanja, sugerirajući da tko god poziva na jednaki entuzijazam za meritokraciju zapravo predstavlja bigotizam i rasizam. Suptilna pristranost koju navode autori studije nije toliko suptilna — ona je zapečena u samim temeljima modernog liberalizma.
Trebat će čin volje bijelim liberalima da napuste svoje rasne dvostruke standarde. Morat će se pridržati filozofije da svakoga, bez obzira na rasu, treba tretirati s jednakom razinom sposobnosti. Ako to ne učine, vjerojatno će nastaviti polarizaciju nacije po rasnim linijama.
