George W. Bush bio je američki closer (bacač u bejzbolu koji zatvara utakmicu – op. a.)
Pozvan da baca u zadnjem inningu (izmjeni – op. a.) Hladnog rata, Bush 41 (41. predsjednik – op. a.) majstorski je predsjedao nad padom Berlinskog zida, ujedinjenjem Njemačke, oslobađanjem 100 milijuna istočnih Europljana i raspadom Sovjetskog Saveza u 15 nezavisnih država.
Ostvarivši povijesni zadatak, Bush 41 se umirovio.
A što se dogodilo sa svijetom koji je ostavio iza sebe?
Što se dogodilo sa svijetom u kojem je Amerika bila jedna supersila, za koju je 41. vjerovao da bi trebala predvoditi u stvaranju Novog svjetskog poretka?
Rusijom, koju je tada vodio Boris Jelcin, čovjek koji je očajnički želio biti naš prijatelj i saveznik, danas vlada autokratski nacionalist.
Nije li Vladimir Putin bio neizbježna reakcija na naše tretiranje Rusije kao nepouzdanog i opasnog recidivista, našu ekspanziju NATO saveza na Balkan, istočni Baltik i Crno more — na prednji trijem Majčice Rusije?
Je li Amerika, koja je u prvim desetljećima svog osnivanja proglasila Monroeovu doktrinu, vjerovala da će velika nacija poput Rusije zauvijek popuštati prisustvu neprijateljskog saveza pod vodstvom udaljene supersile na svom pragu?
U istom kvartalu stoljeća u kojem smo tretirali Rusiju kao osumnjičenika za zločin, dočekali smo Kinu kao razmetnog sina, dopratili je u Svjetsku trgovinsku organzaciju (WTO) i sa smiješkom odobravanja gledali dok su američke tvrtke premještale proizvodnju tamo.
Peking je uzvratio — manipuliranjem svoje valute, skupljanjem stotina milijardi dolara u trgovinskim viškovima s nama i krađom naše tehnologije u slučajevima kad je nije mogla iznuditi od naših industrija u Kini. Peking je čak poslao studente špijune u američka sveučilišta.
Sad su maske napokon pale. Kina potražuje sav morski teritorij oko nje, gradeći otoke s bazama u Južnom kineskom moru i razmještajući oružje kako bi kontrirala američkim nosačima aviona. Stvaranjem luka i baza u Aziji i Africi, suočavanjem s Tajvanom — Kina jasno vidi Ameriku kao potencijalno neprijateljsku suparničku silu i poseže za hegemonijom na zapadnom Pacifiku i istočnoj Aziji.
A tko je proizveo politiku koja je uzrokovala da “unipolarnu silu” iz 1992. izazovu ove dvije velike sile koja sada surađuju protiv nas? Nisu li to bila trojica predsjednika koja su toliko nelagodno sjedila pokraj predsjednika Donalda Trumpa na državnom pogrebu 41.?
Krajem 20. stoljeća, Osama bin Laden proglasio nam je rat jer smo postavili vojne baze na svetu zemlju Mecce i Medine; i, 11. rujna 2001., uspio je ispuniti svoj proglas.
Amerika se trgnula, napravila invaziju na Afganistan, svrgnula talibane s vlasti i krenula na izgradnju afganistanskog režima na američkim principima. Bush 43, proglašavajući da nas opsjeda “osovina zla”, napao je i okupirao Irak.
Zatim smo pomogli potaknuti građanski rat u Siriji koji je postao, sa stotinama tisuća mrtvih i milijunima protjeranih, najveća humanitarna katastrofa stoljeća.
Potom je uslijedio naš napad na Libiju i podrška Saudijskoj Arabiji u ratu kojem je cilj slamanje Houthi pobunjenika u Jemenu, rat za koji mnogi vjeruju da je nadmašio Siriju kao najveća svjetska humanitarna kriza.
Gdje su plodovi našeg vječnog rata na Bliskom istoku koju bi opravdali 7.000 mrtvih američkih vojnika, 60.000 ranjenih i gubitak neizmjernih trilijuna dolara?
Od vremena kad je George H.W. Bush napustio Bijelu kuću, SAD je nagomilao 12 trilijuna dolara u trgovinskim deficitima, izgubio na tisuće proizvodnih pogona i 5 milijuna radnih mjesta u proizvodnji. Naša ekonomska neovisnost je drevna povijest.
Nakon odlaska 41., Republikanska stranka podržavala je imigracijsku politiku koja je dovela na desetke milijuna, većinom nekvalificiranih i siromašnih radnika, od kojih su polovica ilegalni, u zemlju. Rezultat: koalicija Nixon-Reagan koja je donijela dvije premoćne pobjede (u 49 država) u 70-ima i 80-ima je povijest, a republikanski kandidat izgubio je popularni glas u šest od posljednjih sedam predsjedničkih izbora.
Od 1992. do 2016., američki establišment prezirno je nazivao one koji su se protivili njihovih ratovima za demokraciju na Bliskom istoku “izolacionistima”, a one koji su upozoravali da nakupljanjem masivnih trgovinskih deficita izvozimo američku budućnost, “protekcionistima”.
Establišment je dosljedno ignorirao one koji su upozoravali da će širenje NATO-a do samih granica Rusije razbjesniti i trajno naljutiti moćnu vojnu silu. Ismijavali su skeptike našeg prigrljivanja kineskih vladara koji su branili masakr na Tiananmenskom trgu.
Establišment je odnosio pobjede u velikim političkim bitkama prije 2016. No, kako ide križarim demokracije, globalistima, progresivcima otvorenih granica i intervencionistima u njihovim zemljama u ovom desetljeću?
Jesu li bivši predsjednici koju su sjedili pokraj Trumpa u Nacionalnoj katedrali i članovi establišmenta koji su sjedili u redovima iza njih, shvatili da su njihove politike, njihovi neuspjesi izrodili novu Ameriku, onu koja se uzdigla kako bi ih zbacila s vlasti i postavila Donalda Trumpa?
