Francuska je konačno dobila pobunu bona fide radničke klase. Umjesto uobičajenih pobuna buržoaskih studenata u ime fiktivne radničke klase.
Oni nose žute prsluke koje svi vozači moraju posjedovati u slučaju kvara na automobilu. Prosvjedi su počeli nezadovoljstvom zbog nametanja novih poreza na gorivo koji posebno teško pogađaju one koji žive izvan metropole. Vlada je već objavila da će odgoditi poreze, ali ljudi se još uvijek nalaze na ulicama, a njihovo nezadovoljstvo se umnožava.
Francuski kamiondžije i poljoprivrednici pozivaju na štrajk u znak potpore Žutim prslucima. Macronova vlada traži “lidere” koji mogu govoriti u ime ovog pokreta i s kojima mogu pregovarati. To je francuska politika kakvu znamo, volimo i kakve se bojimo; gdje je vjera u efikasnost demokratskih institucija na niskoj razini, a vjera u narodni bijes donekle veća.
I konačno, Obojena revolucija dolazi do zapadnjačke vlade, one koju definitivno ne podržava ili koordinira američki State Department.
O da, znam da je to prilično jaka izjava. No, kako drugačije nazvati prosvjede Žutih prsluka? Poput Obojenih revolucija istočne Europe, to je sada sveobuhvatni brend za različite ciljeve koji se promiču protiv centralizirane države za koju se smatra da ne reagira na stvarne probleme svojih građana. Možete osjetiti paniku u uvodnom članku Guardiana koji započinje: “U ime Europe, Emmanuel Macron treba pomoć.”
Macron se pokazao kao fantastično nepopularan francuski vladar, iako mnogi vjeruju da je njegova nepopularnost znak njegove političke hrabrosti. Davno prije početka prosvjeda Žutih prsluka, Macron se zakleo da, za razliku od prethodnih francuskih lidera, neće dopustiti da njegovu agendu zaustavljaju narodni prosvjedi. Žuti prsluci su ga stavili na kušnju.
Osjećaj straha visi u zraku jer je Francuska, poput Italije, podložna populizmu koji kombinira pritužbe s periferija ljevice i desnice i stavlja ih nasuprot liberalnog centra. Problemi u pitanju su isti kao i obično u Francuskoj: rastući troškovi života nasuprot sporim ili nikakvim rastom plaća. Demografske promjene, strah od gubitka francuskog nacionalnog identiteta, ogorčenost zbog zadiranja moćnih korporacija u komercijalni pa čak i društveni život.
Ono što ih čini toliko opasnim za Macronovu vladu jest upravo činjenica da Žuti prsluci nemaju jedinstvenog vođu ili viziju. Oni su izraz nezadovoljstva vladom, pa tako ljudi mnogih i suprotnih političkih dispozicija mogu projicirati svoje nade i ideje na Žute prsluke.
Živimo u neobičnim vremenima, kad mnogi konzervativci vide ljude iz radničke klase koji dižu pobunu u Francuskoj i instinktivno suosjećaju s njima. A u isto vrijeme, mnogi liberali su u iskušenju da brane političkog lidera koji je pokrenuo nezadovoljstvo nametanjem regresivnog poreza i koji nalazi primarnu potporu među financijskim radnicima u Londonu i domaćem establišmentu. Liberali će priznati da neki od prosvjednika imaju legitimne brige, no potom vas brže-bolje počinju uvjeravati da samo patite od lažne svijesti koju je izazvao Facebook ili neka druga zlokobna sila na svijetu.
Emmanuel Macron je trebao biti stožerna figura “liberalnog svjetskog poretka”. On je bio populizam establišmenta. On je bio čovjek koji je obznanio liberalizam, pokušao demonstrirati svoju nadu u veliku, odvažnu i saveznu Europsku uniju. Osudio je nacionalizam ispred Donalda Trumpa. Bio je član socijalističke stranke kojeg su voljele visoke financije.
No, u političkom smislu, on je već nekoliko mjeseci hodajući mrtvac. Ne postoji firewall u Francuskoj. Možda je to raspoloženje ili nagovještaj nekog strašnog kolapsa. Možda je to samo jedna generacija koja odbija uvjerenja prethodne. Demokratski ljudi Zapada umorili su se od politika osjetljivog centra i zahtijevaju promjenu. A u Francuskoj, ta promjena obično započinje na ulicama.
