Nedavna anketa Memorijalne zaklade žrtava komunizma pokazala je da bi 51 posto američkih milenijalaca radije živjelo u socijalističkoj ili komunističkoj zemlji nego kapitalističkoj. Samo 42 posto preferiralo je ovo potonje. Dvadeset i pet posto milenijalaca koji znaju tko je Vladimir Lenjin gleda na njega u pozitivnom svjetlu. Lenjin je bio prvi premijer Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Polovina milenijalaca nikad nije čula za komunista Mao Zedonga, koji je vladao Kinom od 1949. do 1976. i bio odgovoran za smrt 45 milijuna Kineza.
Broj ljudi koji su izgubili život od ruku Josefa Staljina mogao bi dosezati 62 milijuna. Međutim, gotovo trećina milenijalaca misli da je George W. Bush odgovoran za više smrti od Staljina. Onako usput, Adolf Hitler, čelnik Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, bio je odgovoran za smrt otprilike 20 milijuna ljudi. Nacisti dolaze tek na treće mjesto u smislu najplodonosnijih masovnih ubojica u povijesti. Prema istraživanju profesora Rudolpha Rummela, 20. stoljeće, najbrutalnije stoljeće u povijesti, svjedočilo je smrti 262 milijuna ljudi od ruku vlastitih vlada.
Mladim ljudima koji nisu bili živi tijekom II. svjetskog rata i razdoblja Hladnog rata koje je uslijedilo, možda se može oprostiti nepoznavanje činjenica o užasima socijalizma. Neka od njihovih uvjerenja predstavljaju indoktrinaciju od strane njihovih učitelja u osnovnim i srednjim školama te profesora na fakultetima. Ljevičari su tolikim žarom mrzili bivšeg predsjednika Georgea W. Busha da nije nezamislivo da su ta 32 posto milenijalaca njihovi učitelji i profesori poučavali da je Bush ubio više ljudi od Staljina.
Američki komunisti, socijalisti i marksisti posjeduju vrlo malo znanja o socijalističkoj povijesti. Bradley Birzez, profesor povijesti na Hillsdale koledžu, objasnio je to u članku kojeg je napisao za The American Conservative pod naslovom “Socijalisti i fašisti su uvijek bili bliski rođaci“. Joseph Goebbels napisao je 1925.: “Bilo bi bolje za nas da završimo naše postojanje pod boljševizmom nego da trpimo ropstvo pod kapitalizmom.” Ovaj nacistički sentiment mogu podijeliti senator Bernie Sanders i njegova drugarica zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez. Goebbels je dodao: “Mislim da je strašna stvar činjenica da se komunisti i mi borimo jedni protiv drugih.”
Kad se sve tragedije socijalističkih režima — poput onih u Venezueli, SSSR-u, Kini, Kubi i mnogih drugih — istaknu američkim ljevičarima, oni upiru prstom na Švedsku kao njihov preferirani socijalistički model. No, oni su apsolutno u krivu što se tiče Švedske. Johan Norberg ukazuje na to u svom dokumentarcu: “Švedska: Lekcija za Ameriku?” Amerikanci bi se mogli iznenaditi kad bi saznali činjenicu da je švedski eksperiment sa socijalizmom bio relativno kratki flert, koji je trajao oko 20 godina i završio u razočaranju i reformom. Časopis Reason izvještava: “Švedska je počela preokretati vladu početkom devedesetih godina, ponovnim preuzimanjem poduzetničkog duha koji ju je i pretvorio u bogatu zemlju. Visoki porezi i veliki broj vladinih beneficija još uvijek su prisutni. Ali tu su također i školski vaučeri, slobodna trgovina, otvorena imigracija, lagane poslovne regulative i nepostojanje zakona o minimalnoj plaći.” Školski vaučeri, lagane poslovne regulative i nepostojanje zakona o minimalnoj plaći su prakse duboko uvredljive američkim ljevičarima.
Naši mladi ljudi nisu prvi Amerikanci koji se dive tiranima i koljačima. W.E.B. Du Bois je, pišući 1953. godine za “National Guardian”, rekao: “Staljin je bio velik čovjek; malo osoba se u 20. stoljeću približilo njegovoj veličini.” Walter Duranty je prozvao Staljina “najvećim živućim državnikom” i “tihim i nenametljivim čovjekom”. Ljevičari su čak svojedobno izražavali divljenje prema Hitleru i njegovom fašističkom kolegi Benitu Mussoliniju. Kad je Hitler u siječnju 1933. godine došao na vlast, George Bernard Shaw ga je opisao kao “izuzetnog i vrlo sposobnog čovjeka” . Predsjednik Franklin Roosevelt nazvao je fašistu Mussolinija osobom vrijednog “divljenja” i da je “duboko zadivljen njegovim postignućima”. Godine 1972., John Kenneth Galbraith je posjetio komunističku Kinu i hvalio Mao Zedonga i kineski gospodarski sustav. Njegov kolega profesor sa Sveučilišta Harvard John K. Fairbank vjerovao je da Amerika može mnogo naučiti iz Kulturne revolucije, rekavši: “Amerikanci danas u kolektivnom životu Kine mogu naći sastojak osobne moralne brige za bližnjeg koji može poslužiti kao lekcija svima nama.”
Jesu li Amerikanci koji se dive najbrutalnijim režimima krivo educirani ili glupi? Ili imaju neku vrstu neiskrene agende?
Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.
