Britanija je izglasala napuštanje Europske unije. Sjedinjene Države izabrale su predsjednika koji je rekao da će Ameriku staviti na “prvo mjesto”.
Diljem svijeta, nacionalizam pobjeđuje na izborima. Mnogi ovo oživljavanje nacionalizma vide kao veliku opasnost našeg vremena, strahujući da će nas nacionalizam odvesti natrag prema primitivnijoj i rasističkoj povijesti.
No, nije prošlo toliko vremena od kad su velike političke figure poput Woodrowa Wilsona i Teddyja Roosevelta, Davida Ben-Guriona i Mahatme Gandhija, Ronalda Reagana i Margaret Thatcher prepoznale ono što nazivam vrlinom nacionalizma.
Dakle, koja je to vrlina?
Nacionalist vjeruje da se svijetom najbolje vlada kad su nacije slobodne izgraditi vlastiti neovisni put, kultivirati svoje tradicije i težiti svojim interesima bez uplitanja drugih. Nacionalizam nema veze s rasizmom. Sve nacije su interno raznolike. I nema veze s izolacionizmom.
Naravno, nacije mogu stremiti različitih politikama u diplomaciji i trgovini. Nacionalizam je suprotnost imperijalizmu — ili globalizmu ili transnacionalizmu — što su sve imena za pokušaje dovođenja mira i prosperiteta svijetu ujedinjenjem čovječanstva pod jedinstvenim političkim autoritetom.
Rasprava između nacionalista i globalista, dakle, radi se o tome hoćemo li težiti svijetu s mnogo neovisnih nacija — ili jednoj ujedinjujućoj super-državi, poput prosvijetljene “Federacije” iz Zvjezdanih staza. Postoje argumenti za obje strane. No, u posljednjih 30 godina — zapravo od pada Berlinskog zida 1989. godine i propasti Sovjetskog Saveza — dominantna snaga je bila ona “jednog svijeta”.
Danas se to mijenja. Možda ne među elitama, nego među običnim građanima — ili, kao kako se nazivaju u Americi, “bijednicima” (the deplorables). Ispada da još uvijek mnogo ljudi misli da dobre granice čine dobre susjede.
Nije previše iznenađujuće da ljudi žele sačuvati način života kojeg su oni i njihovi preci izgrađivali stoljećima, način života za kojeg misle da je najbolji. To je ljudska priroda. Naše najsnažnije lojalnosti su prema onima koji su nam najbliži: našoj obitelji; zatim proširenoj zajednici ili “plemenu”; te konačno, prema naciji.
U davna vremena, otkriveno je da je ključ ljudske slobode izgradnja političkog sustava iz ove prirodne lojalnosti. Stavljajući donošenje odluka u ruke obitelji, zajednice i neovisne nacije, možete učiniti da ljudi surađuju jedni s drugima, da se pridruže zajedničkoj obrani i voljno pridržavaju zakona. Jedina alternativa ovoj vrsti zajednice i nacionalno utemeljenoj politici jest uporaba sile — kako bi se prisilila poslušnost. U 20. stoljeću, komunizam i nacizam nastojali su nametnuti univerzalnu viziju pod prijetnjom oružja. I komunisti i nacisti bili su imperijalisti: Željeli su eliminirati neovisne nacije svijeta.
Nacionalizam drži da su granice od presudne važnosti; Granice su mjesta gdje se ambicije svake nacije moraju zaustaviti. Ova ideja prvi put se pojavila u Bibliji, kad Mojsije daje granicu Izraelu i govori Židovima da će biti kažnjeni ukoliko će uznemiravati svoje susjede.
Vjerna svojim biblijskim korijenima, protestantska reformacija 16. stoljeća učinila je neovisne nacionalne države političkim kamenom temeljcem modernog svijeta. Kad je Henrik VIII objavio da se Engleska više neće pokoravati zapovijedima iz Rima, postao je prvim europskim nacionalistom.
Uskoro su dodatne nacije proglasile svoju neovisnost: Nizozemska od Španjolske i Amerika od Britanije, da navedemo samo dva primjera. Konkurencija među ovim novim neovisnim narodima dovela je do eksplozije u inovacijama, donoseći neviđeni napredak u znanosti, industriji i vladi.
Gotovo četiri stotine godina, načelo nacionalne neovisnosti poslužilo je kao temelj za bolji, slobodniji svijet. Ali I. svjetski rat i II. svjetski rat promijenili su sve. Traumatizirani ovim katastrofalnim sukobima, mnogi sada traže utjehu u pojednostavljenoj narativi, neprestano ponavljanoj: da je “nacionalizam prouzročio dva svjetska rata i holokaust”. Ali to je jedna od velikih neistina našeg vremena. Adolf Hitler nije bio nacionalist. On je bio imperijalist. Da su njegove ambicije bile ograničene na vladavinu nad Nijemcima, bilo bi to grozno za Njemačku, no Francuzi, Britanci, Rusi i svi drugi bili bi pošteđeni svjetskog rata.
Nažalost, europske elite naučile su pogrešnu lekciju, vjerujući da su neovisne nacije inherentno opasne. Bolje bi bilo, zaključili su, da sve zemlje žive pod jedinstvenom vlašću.
Godine 1992., ova vizija rodila je Europsku uniju. Britanska premijerka Margaret Thatcher mrzila je tu ideju. Ona nije željela da birokrati u Bruxellesu donose odluke za Britance u Birminghamu. Ali u utopijskim 1990-im, Britanija je mislila da je bolje odbaciti Thatcher i poći za Bruxellesom. U duhu Margaret Thatcher i, zapravo, Henrika VIII, oni su se reafirmirali u britanskom glasu za neovisnost od Europe u lipnju 2016. Donald Trump se u istom duhu nacionalizma priključio pet mjeseci kasnije, u studenom 2016.
Nacionalizam se vraća. Ako vam je imalo stalo do slobode, trebali biste se nadati da će uspjeti.
Ja sam Yoram Hazony, autor Vrline nacionalizma, za Prager University.
