Kalifornija zauzima prvo mjesto među državama u postotku stanovnika iznad 25 godina koji nikada nisu završili deveti razred — 9,7 posto stanovnika Kalifornije ili oko 4 milijuna ljudi. Također se nalazi na 49. mjestu po broju osoba koje nikad nisu završile srednju školu — ili oko 18 posto sadašnje populacije.
Drugim riječima, oko 7 milijuna stanovnika Kalifornije ne posjeduje srednjoškolsku diplomu, otprilike jednako veličini devet okruga kalifornijskog Zaljevskog područja, ugrubo od Nape do Silicijske doline. U nekom smislu, u Kaliforniji, postoji država u sjeni koja se sastoji od onih koji napuštaju srednju školu i koja je veća od 38 drugih država SAD-a.
A opet, Kalifornija također udomljava neke od najobrazovanijih općina u Sjedinjenim Državama. Zapravo, Palo Alto tvrdi da 40 posto gradskog stanovništva posjeduje magisterij, poslijediplomski stupanj ili više, što ga čini prvi među američkim gradovima s populacijom većom od 50.000 stanovnika.
U istom poretku najbogatijih zajednica, dvije druge kalifornijske općine, u blizini Cupertina i Mountain Viewa, također su završile u prvih deset. Kako jedna država može biti kalibrirana na način da istodobno bude toliko obrazovana i toliko neobrazovana?
U mnogim globalnim ocjenama svjetskog istraživanja sveučilišta, Kalifornija među top 20 ima četiri sveučilišta (Cal Tech, Stanford, UC Berkeley, i UCLA) — više od bilo koje druge nacije osim samih Sjedinjenih Država. A opet, sustav od 23 kampusa Kalifornijskog državnog sveučilišta — najvećeg sveučilišta na svijetu — sadrži studentsko tijelo u kojem oko 20 posto njih nije vješto u engleskom jeziku. Stopa dopunskih mjera (za one koji ne zadovoljavaju minimalne standarde za upis u matematici i engleskom) dolaznih brucoša bila je oko 35 posto — barem dok se takve gradacije, zajedno s potrebnim dopunskim obrazovanjem, odnedavno nisu počele smatrati zastarjelima, uvredljivima ili još gorim te su stoga odbačene.
Da biste shvatili gotovo srednjovjekovnu kalifornijsku asimetriju, pitajte se kako država s tako visokim stopama poreza može ponuditi tako loše usluge. Najviša kalifornijska stopa poreza na dohodak iznosi 13,3 posto (najviše u naciji). Prosječni državni porez na promet iznosi oko 8,5 posto (deveti u naciji). Zbunjujuća kalifornijska kombinacija poreza na benzin iznosi oko 55 centi po galonu i raste (drugi najveći u naciji).
U zamjenu, kalifornijski rezultati testiranja u javnim školama rangiraju se između 44. i 46. mjesta u zemlji. Njezine ceste i infrastruktura ocijenjene su u različitim istraživanjima između 42. i 45. mjesta. Vožnja cestom iz unutarnjeg djela države do obale uglavnom je nepromijenjena već 45 godina i traje oko dva puta dulje nego u prošlosti — ako se pažljivo planira u određeno vrijeme i dane u tjednu.
Čovjek više samo ne vozi na bilo kojem dvosatnom ili duljem putovanju po Kaliforniji. Umjesto toga, on navigira, s planiranjem, strahom i opreznošću kapetana galije iz 16. stoljeća koji plovi za Novi svijet.
Što se to događa?
Tri istodobna — a opet antitetična — trenda objašnjavaju ove slabosti, iako se o njima rijetko govori. Doista, jedna od značajki novog kalifornijskog mentaliteta jest poricanje i samopravednost koja pretpostavlja da je neliberalno primijetiti da četvrtina beskućnika nacije spava na kalifornijskim ulicama ili da je stopa nasilnog zločina u Kaliforniji 20 posto viša od nacionalnog prosjeka ili da se San Francisco nalazi na prvom mjestu po stopi imovinskog kriminala po glavi stanovnika od svih najvećih gradova u zemlji.
Prvo, mnogo visokoobrazovanih ljudi okupilo se u kalifornijskom obalnom koridoru od nekih 30 milijuna ljudi od La Jolle do doline Napa. Google, Apple, Facebook i njihovi raznorazni privjesci, uživaju tržišnu kapitalizaciju u protuvrijednosti od preko 3 trilijuna dolara. Kalifornijska obala okrenuta je rastućoj Aziji Kine, Indije, Japana, Južne Koreje i Tajvana, a ne umornoj i sve manjoj Europi zaglibljenoj u birokratskom samoubojstvu Europske unije. Kalifornijska obala je mjesto kamo čelik, plastične igračke i Honde dolaze i sve od kalifornijskih badema do avionskih dijelova odlazi. Tri od pet najvećih luka u zemlji nalaze se u Kaliforniji — s tim da se dvije najveće nalaze u Long Beachu i Los Angelesu.
Stoga, ne čudi da se zajednice poput Athertona, Hillsborougha, Brentwooda i Los Altos Hillsa nalaze u samom vrhu najbogatijih općina u zemlji, prema prosječnom prihodu kućanstva. Kalifornija ima više milijardera nego bilo koja druga država. Elitna sveučilišta u državi (Cal Tech, Stanford, UC Berkeley, UCLA, USC, UC San Diego) nalaze se na obalnim koridorima, kao i većina kampusa Sveučilišta Kalifornija i privatnih elitnih dodiplomskih koledža. Sjedišta korporacija Silver Lake, Disney, Oracle, Gap, Intel i Kaiser Permanente su također tamo.
Dakle, postoji zasebna država Kalifornija, područje blagostanja. I to je vjerojatno najbogatije urbano područje na svijetu ili bolje reći u povijesti civilizacije — oslanjajući se na svoju geostratešku lokaciju, dugu obalu, vrijeme, klimu, ugledna sveučilišta i industriju visoke tehnologije. Stanovnici imaju raspoloživi prihod i slobodno vrijeme kako bi živjeli aristokratskim životima — a to i čine ako ih odmjerimo po njihovim životnim izborima, putovanjima, unajmljenim slugama i dodatnom opremom.
Stanovnici Kalifornije kupuju mnogo više Lexusa i Mercedesa nego što to kupuju stanovnici bilo koje druge države; 16 posto ukupne prodaje automobila otpada na luksuzne brendove. Međutim, vladajuća ideologija aristokratskog bogatstva nije ni konzervatizam niti patricijski republikanizam, već čudan spoj kapitalizma i socijalizma.
Ili, bolje rečeno, najbolje se objašnjava srednjovjekovnim terminima odrješenja i pokore: psihološki sindrom želje za mnogo novca, ali apstraktnim opravdavanjem takvih retrogradnih apetita promicanjem kulturnog progresivizma, uz napomenu da plaćanje povlastica, visoki porezi, ilegalna imigracija, radikalni ekologizam, rastuće cijene kuća, multikulturalizam i raznolikost ne utječu na one u Palo Verdesu, Malibuu, Healdsburgu ili Menlo Parku.
Drugim riječima, skupi učinci zelenih mandata na energiju i benzin, rastuća birokracija raznolikosti u javnim školama i na koledžima, puštanje u ocean milijuna kubičnih metara dragocjene vode iz rezervoara i debakl vrijedan 100 milijardi dolara u vidu brze željeznice koja se gradi u Fresnu i Kings Countyju, samo su psihološke pokore za život u zatvorenom Versaillesu.
Drugo, u posljednjem desetljeću i pol, oko 6 milijuna stanovnika Kalifornije starijih od 25 godina napustilo je državu; u posljednjih 30 godina, ta brojka možda iznosi 10 milijuna izbjeglih. Ne postoje točni statistički podaci o političkim ideologijama izbjeglih ili čak njihov stvarni broj. No, većina studija sugerira da su razlozi ovog radikalnog iseljavanja bile pritužbe na kvalitetu života, rastuće cijene nekretnina i poreza, loše državne usluge, sve lošija infrastruktura i škole te porast kriminala.
Emigranti u cjelini najviše nalikuju staroj jezgri konzervativne podrške u Kaliforniji koja je svojedobno birala guvernere Ronalda Reagana, Georgea Deukmejiana te Petea Wilsona.
Na mnogim državnim ljestvicama “poslovne klime” (regulacije i porezi), Kalifornija danas zauzima mjesta između 47. i posljednjeg. Prevedeno, to znači da su se vlasnici malih poduzeća preselili u države koje su pogodnije za poslovanje (na primjer, 60.000 stanovnika Kalifornije godišnje se u prosjeku posljednjeg desetljeća preselilo u Teksas), kao što je to slučaj i s umirovljenicima s fiksnim prihodima i mladim ljudima koji su ostali zatvoreni izvan skupog tržišta obalnog stambenog prostora. Prema jednoj studiji, najmanje 13.000 kompanija pobjeglo je iz države tijekom posljednjeg desetljeća.
A rezultati toga bili su frapantni u političkom smislu.
Na posljednjim izborima, na glasačkom listiću nije se nalazio niti jedan republikanski kandidat za Senat. Niti postoji republikanac koji drži ured bilo gdje u državi. Republikanci su 2016. izgubili sedam kongresnih mjesta u Kaliforniji — od kojih su mnoga izgubljena dobrano nakon izbornog dana, kad su očigledni republikanski pobjednici pokopani morem kasno pristiglih “požetih” glasova odsutnih birača. Od 53 mjesta u državi, sada samo sedam drže republikanci.
Zasigurno, nestalih 10 milijuna plus oni koji su napustili Kaliforniju tijekom posljednje generacije i njihovo odsutno potomstvo objašnjava zašto je Hillary Clinton osvojila državu s preko 4 milijuna glasova. Nije samo konzervativna percepcija da je migracija iz Kalifornije u velikoj mjeri bila afera srednje i više srednje klase koja se umorila kalifornijske regulacijske močvare ili onih koji su, nakon analize troškova i koristi, potražili unosnije umirovljenje negdje drugdje. Takozvani vođa Calexita Shankar Singam je u nedavnom televizijskom nastupu bio neoprezno iskren u proslavljanju odlaska srednje klase iz Kalifornije. Doista, on je to vidio kao neku vrstu dvostruke pobjede za državu: Umorni ljudi odlaze, a energični ljudi ih zamjenjuju. Tako je Singam tvrdio da bi Sjedinjene Države “trebale biti zahvalne za nas” zbog toga što se njihova država otarasila svoje srednje klase: “Ako svi u srednjoj klasi odlaze, to je zapravo dobra stvar. Mi trebamo osloboditi ta mjesta za novi val imigranata koji će doći. To je ono što radimo.”
Treće, i legalna i ilegalna imigracija radikalno su promijenile demografiju države. Ne radi se samo o tome da oko 40 posto od 11-20 milijuna imigranata u naciji živi u Kaliforniji, državi u kojoj sada svaki četvrti stanovnik nije rođen u Sjedinjenim Državama.
Umjesto toga, to je rezultat dvije ili tri generacija masovnog priljeva siromašnih stanovnika koji u prosjeku dolaze bez završene srednje škole, s nedostatkom znanja engleskog jezika, bez kapitala, a često i bez legalnosti. Kalifornija sada ugošćuje jednog od tri Amerikanca koji su na nekakvoj vrsti savezne, državne ili lokalne socijalne pomoći. Oko petine države živi ispod razine siromaštva. Polovica svih poroda u Kaliforniji plaća državni Medi-Cal program, a 30 posto svih Medi-Cal poroda sačinjavale su majke nedokumentiranog imigracijskog statusa. Granični prijelaz San Ysidro između Tijuane i San Diega je najprometniji na svijetu, gdje nekih 70 milijuna ljudi svake godine pješice ili automobilom prelazi granicu Kalifornije.
Prisutnost milijuna osoba bez znanja engleskog i bez diploma u velikoj mjeri objašnjava alarmantno siromaštvo u Kaliforniji, najvećim djelom koncentrirano daleko od obale, u istočnim područjima južne Kalifornije i Centralnoj dolini države.
Učinak tolikog broja siromašnih imigranata zasigurno je pretvorio Kaliforniju u ne toliko različite države kao što bi to bila dva različita svijeta: visoko sofisticirani, visoko regulirani i ujednačeno obalni gospodski stalež nasuprot siromašnoj unutrašnjosti, s većinom imigranata i prvom generacijom stanovnika Kalifornije koji imaju malo sposobnosti i želje za pridržavanjem kalifornijskog labirinta pravila i propisa. Više od polovice svih imigrantskih kućanstava u Kaliforniji prima neku vrstu javne pomoći. Jedna nespomenuta činjenica kalifornijske metamorfoze jest kinetički učinak milijuna imigranata iz najsiromašnijih regija siromašnog Meksika — sve više država Oaxaca — koji se pridružuju jednoj od najobrazovanijih i najbogatijih populacija na svijetu u priobalnom koridoru Kalifornije.
Tri kuće unutar pola milje od moje vlastite bile su poprišta pucnjava bandi, ilegalnog odlaganja smeća i nedopuštene trgovine. Ovaj tjedan dogodio se jedan masovni pokušaj pljačke (poljoprivrednih radnika) i pucnjave na autocesti u radijusu od dvije milje od mjesta na kojem pišem. Sinoć sam našao ukradenu prskalicu u voćnjaku. U Centralnoj dolini, dvojica ilegalnih imigranata su u posljednja dva tjedna ubila tri nevina čovjeka, od kojih je jedan bio policajac. Njihove priče su danas zastrašujuće predvidljive i jednolične: lažni identiteti, prošle deportacije, prijašnja uhićenja radi kaznenih djela, pomoć i utjeha od njihovih pomagača ili članova obitelji.
U Kaliforniji je ilegalno iznajmljivanje kamp prikolice iza nečije kuće bez odgovarajućih dozvola, kanalizacije ili priključaka za struju. Također je ilegalno parkirati desetke neregistriranih automobila bez podnošenja zahtjeva za registracije za nekorištenje. Također nije dozvoljeno posjedovanje pasa koji nisu licencirani i cijepljeni. I tako dalje.
Nijedno od pravila ne primjenjuje se na neizrečenoj teoriji da je provedba strogih kalifornijskih zakona nemoguća ili neisplativa ili na neki način pristrana ili rasistička. Država, dakle, pretpostavlja da će određeni dio populacije biti hiper-reguliran i masno kažnjavan za prekršaje kao način subvencioniranja drugog djela koji će biti hipo-reguliran i koji ne može odgovarati za svoje zločinačko ponašanje.
Dakle, zašto je Kalifornija plava država? Jednim djelom zbog toga što je njezina konzervativna baza pobjegla, stigli su budući glasači za plavu državu, a i vrlo bogati i vrlo siromašni, iako iz sasvim različitih razloga, preferirali su visoke stope poreza i masivnu redistribucijsku državnu vladu.
Lako je zamisliti Kaliforniju na uglavnom tripartitan način. Jedna populacija ima dovoljno bogatstva i privilegije da stvori Rajski vrt, uz uvjet da ne mora iskusiti bilo kakve nedostatke svoje zamišljene utopije iz prve ruke.
Druga populacija je uglavnom ona prve i druge generacije imigranata, od kojih su milijuni njih ilegalni, a mnogi od njih siromašni i ovisni o velikodušnim državnim povlasticama i neprovođenju bezbroj pravila i regulacija.
Tu je onda i treća zombi populacija: oni koji žele ili koji se zapravo pripremaju slijediti milijune koji su otišli. Oni su uvjereni da im nedostaju veze i utjecaj bogatih koji bi im omogućili da navigiraju oko nove regulacijske močvare, a plaćaju više u porezima nego primaju u državnim uslugama. Na kraju, nestajućoj sredini nedostaje romantika dalekih siromašnih i raskoši obalnih bogataša.
Ali Kaliforniju ne objašnjava samo sociologija, već i psihologija. Postoji novi mentalitet u kojem elita koja signalizira vrlinu uživa u jeftinoj radnoj snazi siromašnih i ne brine previše o nemogućnosti siromašnih da ima pristup razumnim cijenama benzina i električne energije, sigurnim susjedstvima i kvalitetnih školama te infrastrukturi. Sa sigurne udaljenosti, oni zaokružuju četverokut nudeći velikodušne povlastice, otvorene granice i progresivnu empatiju — uz dodatak mnogo samopravedne retorike na naljepnicama.
Barem za sada.
Kad bi se južna granica zatvorila, kad bi imigracija postala odmjerena, raznovrsna, meritokratska i legalna, kad bi se populacija brže asimilirala i izbjegavala politiku identiteta, onda bi se možda jednog dana ponovno izrodila davno nestala srednja klasa, a Kalifornija bi ponovno postala razumna država s tri, a ne dvije klase. No, za sad, to je previše kada.
