Poziv zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez za 70-postotnu stopu poreza na dohodak za financiranje inicijative zelene energije potaknuo je ljevicu. A opet, to je u potpunosti destruktivan prijedlog. Porezni razred od 70 posto povećao bi vrlo malo (ako išta) prihoda, dok bi istodobno naštetio ekonomiji i poslao prihode i radna mjesta u inozemstvo.
Iako detalji energetskog prijedloga Ocasio-Cortez nisu dostupni, bivša predsjednička kandidatkinja zelene stranke Jill Stein predložila je “Zeleni New Deal” koji bi koštao između 700 milijardi i 1 trilijuna dolara godišnje za javne poslove i inicijative za čistu energiju. To je otprilike 4 posto BDP-a.
A kad procjenjujemo potrebne porezne prihode, inicijativa za zelenu energiju koja bi koštala 7-10 trilijuna dolara tijekom sljedećeg desetljeća trebala bi se ispitati u kontekstu dodatnih 42 trilijuna dolara demokratsko-socijalističkih prijedloga koji uključuju zdravstvenu zaštitu jedinstvenog platitelja (32 trilijuna dolara), jamstva za savezna radna mjesta (6,8 trilijuna dolara), oprost studentskih zajmova (1,4 trilijuna dolara), besplatni javni koledž (800 milijardi dolara), infrastruktura (1 trilijun dolara), obiteljski dopust (270 milijardi dolara) i proširenja socijalne sigurnosti (188 milijardi dolara).
Taj trošak od 21 posto BDP-a udvostručio bi državnu potrošnju. A to čak ne uzima u obzir ni povećanje osnovnog proračunskog deficita na 7 posto BDP-a tijekom desetljeća — čime bi ukupni proračunski manjak došao na 28 posto BDP-a.
Čak i ako bi oporezovanje bogatih moglo financirati Zeleni New Deal koji košta 4 posto BDP-a — što ću pokazati da nije moguće — to bi iskoristilo sve moguće povišice poreza na visoke prihode koji bi se inače mogli posvetiti preostalim osnovnim deficitima i novim liberalnim troškovnim inicijativama koje iznose 24 posto BDP-a (godišnji proračunski manjak od 5 trilijuna dolara u današnjim dolarima). Srednja klasa bi morala platiti ostatak troškova.
Ova obećanja o potrošnji su toliko stratosferska da su gotovo neshvatljiva — osim krajnjoj ljevici, koja se drži mita da jednostavno oporezovanje milijunaša može financirati razinu socijalizma koja bi natjerala Šveđane da pokrenu tea-party pokret.
Počnimo s apsurdnim: 100 postotnom poreznom stopom na sve prihode iznad milijun dolara. Analiza podataka Službe unutarnjih prihoda (IRS) pokazala je da bi to prihodovalo 3,8 posto BDP-a — što nije čak ni dovoljno za uravnoteživanje sadašnjeg proračuna, a kamoli za financiranje Zelenog New Deala. A čak ni ta brojka nerealistično pretpostavlja da bi ljudi nastavili raditi i investirati. Nešto realističnije, udvostručenje najviših 35 i 37 posto poreznih razreda na 70 i 74 posto za samce koji zarađuju više od 200.000 dolara i parove koji zarađuju najmanje 400.000 dolara, prihodovalo bi otprilike 1,6 posto BDP-a. Ta brojka također zanemaruje sve prihode izgubljene zbog ekonomskih učinaka graničnih poreznih stopa od 85 posto (kada su uključeni državni porezi i porezi na plaće), kao i zbog izbjegavanja plaćanja i utaje poreza.
Zastupnica Ocasio-Cortez pustila je ideju o ograničavanju poreznog razreda od 70 posto na prihode iznad 10 milijuna dolara. Moja analiza podataka IRS-a pokazala je da bi to prihodovalo samo 0,25 posto BDP-a — oko 50 milijardi dolara godišnje — djelomično iz razloga što bi gotovo polovica priloga ostvarenih od tih 18.000 obveznika došlo u obliku kapitalnih dobitaka koji bi ostali izvan prihoda 70 postotnog poreza na dohodak.
Čak je i navedenih 50 milijardi dolara vjerojatno previsoka procjena, jer ljudi s prihodima većim od 10 milijuna dolara također imaju timove računovođa i poreznih pravnika koji pronalaze svaku zamislivu poreznu rupu i prekomorske promjene u zakonima.
A opet, ne radi se samo o poreznim rupama. Super-bogate obitelji često drže svoje bogatstvo u obliku ulaganja i drugih imovina koja se također mogu pretvoriti u oporezovani dohodak prema vlastitom nahođenju. Jeff Bezos možda vrijedi 160 milijardi dolara, ali si je 2017. navodno isplatio plaću od samo 81.840 dolara, uz ukupnu nadoknadu (uključujući priznate rashode) od 1,6 milijuna dolara. Oporezovanje od 70 posto svih zarada i plaća iznad 10 milijuna dolara (ili čak milijun dolara) ne bi ni dotaklo osnivača Amazona.
Realno gledajući, dodatni porezi na dohodak i plaće obiteljima koje zarađuju 400.000 dolara i više mogli bi prihodovati najviše 1 ili 1,5 posto BDP-a.
Dakle, krenimo dalje od poreza na dohodak. Popularni liberalni prijedlozi o uvođenju minimalnog poreza od 30 posto “milijunašima” i agresivnije oporezivanje banaka, upravitelja hedge-fondova te naftnih i plinskih kompanija, prihodovalo bi ukupno 0,1 posto BDP-a, prema podacima CBO-a. Udvostručenje stope poreza na dobit prihodovalo bi 0,7 posto BDP-a tako dugo dok cijela skupina Fortune 500 ne bi premjestila svoja sjedišta na Kajmanske otoke ili u Irsku.
Time se ukupni prihod od “batinanja bogatih” diže na oko 2 posto BDP-a ili otprilike 400 milijardi dolara godišnje. Još uvijek nedovoljno za 4 posto BDP-a potrebnih za Zeleni New Deal (ili ostatak liberalne liste želja plus smanjenje deficita).
Uobičajena liberalna tvrdnja je da je ekonomija preživjela 91 postotnu stopu poreza na dohodak u vrijeme predsjednika Eisenhowera i 70 postotne porezne stope u 1970-ima. To ne znači da su te politike povećale prihode. Izuzeća od poreza i pragovi na visokom dohocima štitili su gotovo sve od tih poreznih stopa — do te mjere da je najbogatijih 1 posto plaćalo niže efektivne stope poreza na dohodak 1950-ih nego je to slučaj danas. U 1960-ima, samo osam obveznika platilo je 91-postotnu stopu. Sveukupno, današnjih 8,2 posto BDP-a u saveznim prihodima od poreza na dohodak premašuje one iz 1950-ih (7,2 posto), 1960-ih (7,6 posto) i 1970-ih (7,9 posto). Ta prethodna desetljeća nisu bila utopija oporezivanja bogatih.
Niti jedna zemlja u OECD-u nema porezni razred od 70 posto. Doista, najveća kombinirana američka stopa na dohodak i plaću premašuje onu Engleske, Njemačke i Norveške te je samo 7 bodova ispod Francuske. Europa financira svoje velikodušne socijalne države drastičnim porezima na dodanu vrijednost koji pogađaju cijelo stanovništvo.
A poput svojih europskih pandana, američka srednja klasa morala bi financirati socijalizam jer privređuje većinu nacionalnog dohotka. Obitelji i tvrtke koje se nalaze u prvih 5 posto po zaradi trenutačno su odgovorne za 30 posto svih prihoda. To znači da 70 posto ove porezne osnovice dolazi od onih koji se nalaze izvan tih 5 posto. Nadalje, tih 5 posto već plaća 42 posto svih saveznih poreza, uključujući 61 posto svih saveznih poreza na dohodak, što ostavlja malo prostora za dodatne poreze.
Povećanje državne potrošnje za čak 21 posto BDP-a kako bi se financirao demokratski socijalizam — čak i nakon manjih izdavanja za obranu — zahtijevalo bi ili povećanje poreza od 55 posto na plaće ili čak 115 posto u porezu na dodanu vrijednost, prema podacima CBO-a.
Priznavanje tog brutalnog tereta na srednju klasu brzo bi okončalo bilo kakvo javno flertovanje sa “socijalizmom besplatnog ručka”. Upravo iz tog razloga ljevičari odbijaju izaći izvan okvira “oporezivanja bogatih” i zapravo iznijeti specifičan, sveobuhvatni prijedlog potrošnje i povećanja poreza.
Brian Reidl je stariji suradnik instituta Manhattan.
