Nove smjernice Američke psihološke asocijacije (APA) proglasile su muškost ‘štetnom’. Objava na web stranici APA-e objašnjava:
Prije feminističkog pokreta drugog vala šezdesetih godina, sva psihologija je bila psihologija muškaraca. Većina velikih studija provodila se samo na bijelim muškarcima i dječacima koji su zastupali ljude u cjelini. Istraživači su pretpostavili da su muškost i ženstvenost na suprotnim stranama spektra, a “zdrava” psihologija podrazumijevala je snažno identificiranje sa spolnim ulogama koje je dodijelio biološki spol osobe.
Pa, da. Muškost i ženstvenost jesu na suprotnim stranama spektra i je zdravo identificirati se s vašim biološkim spolom. Međutim, to nije slučaj prema mišljenju “stručnjaka za mentalno zdravlje” u APA-i. Nastavlja se:
… Godine 2007., istraživači predvođeni doktorom filozofije s Bostonskog koledža Jamesom Mahalikom, pronašli su da što se više muškarci prilagođavaju normama muškosti, to je vjerojatnije da će smatrati normalnim rizična ponašanja kao što su pijanstvo, pušenje i izbjegavanje povrća te da će i sami sudjelovati u tim rizičnim ponašanjima.
Priznajem da sam se malo uzbudio kad sam vidio “izbjegavanje povrća” kao “riskantno ponašanje”. U posljednje vrijeme sam se osjećao malo slabašno i staro jer uopće ne činim ništa rizično. Ali baš kad sam razmišljao o nabavci motocikla ili pridruživanju podzemnoj boksačkoj ligi bez rukavica, otkrio sam da već stavljam svoj život na kocku svaki put kad preskočim salatni bar u Ruby Tuesday.
U svakom slučaju, “glavna ideja” nedavnog istraživanja, prema članku, jest da su tradicionalno muške osobine, poput “stoicizma, kompetitivnosti, dominacije i agresivnosti”, štetne. Među ostalim stvarima, rečeno nam je da svi ti stoički muškarci nerado traže “samopomoć”, uključujući psihološku pomoć. Pitam se: je li moguće da se muškarci nerado savjetuju sa psiholozima djelomično iz razloga što nas je psihološka zajednica etiketirala kao poremećene? Je li moguće da se ne osjećamo posebno skloni otvaranju nekome tko vjeruje da su naše najosnovnije karakterne osobine štetne?
To je, uostalom, srž ovih novih smjernica, Ako su stoicizam, kompetitivnost i agresivnost “u cijelosti štetni”, onda je muškost također sama po sebi štetna. Ove osobine su muškarcima prirodne. Ne posjeduje ih svaki muškarac u istom omjeru, a neki muškarci ih možda niti ne pokazuju, ali u pravilu, muškarci su emocionalno rezerviraniji, agresivniji, kompetitivniji i fizički dominantniji. Nisu postali takvi jer ih je takve osmislilo društvo. To je oduvijek bilo tako, a društvo je to jednostavno primijetilo.
Svjedočimo medikalizaciji muškosti. Ona počinje u ranoj dobi, kad se dječacima školske dobi pripisuju psihotropni lijekovi kako bi ih spriječili da se ponašaju kao dječaci, a sada se to nastavlja sve do odrasle dobi pa i dalje. Poruka dječacima i muškarcima je jasna: nešto nije u redu s vama. Nije u redu biti onakav kakav prirodni želite biti. Vi morate biti drugačiji. Vi morate biti više nalik ženama.
Navikli smo poslušno klimati glavom kad god psiholozi ili psihijatri nešto odluče. Ako nam kažu da ovakvo ili onakvo ponašanje nije u redu ili nije prirodno, mi kažemo: “U redu. Dajte nam lijekove da to popravimo.” No, krajnje je vrijeme da počnemo razmišljati za sebe. Ti ljudi nisu bogovi. Oni nisu kvalificirani odrediti koja i kakva osoba treba biti. Njihovo mišljenje je da je tradicionalna muškost štetna. Filozofsko, ideološko mišljenje. To je također bolno glupo i opasno mišljenje. Postoji mnogo riječi kojima bi mogli opisati to mišljenje, ali dvije riječi koje ne možemo koristiti su “znanstveno” i “medicinsko”. Uspjeli su prikriti mnogo filozofije i ideologije u medicinskim i znanstvenim terminima. Sada žele medikalizirati samu muškost. Ne bismo se smjeli s tim složiti.
