Zastrašujuće je što se ubrzano približavamo vrsti kulture koju je Bog naredio Izraelcima da zbrišu s lica zemlje kad im je napokon dozvolio ulazak u obećanu zemlju — kulture obijesnog nemorala, idolatrije i žrtvovanja djece.
Dugo vremena, politička ljevica inzistirala je da nije pro-pobačaja, već pro-izbora, da doista želi pobačaj učiniti sigurnim, legalnim i rijetkim. Nikada nisam mogao shvatiti zašto bi liberalima stalo da pobačaju budu rijetki ako nerođene ne smatraju ljudskim bićima. No, to je pozicija koju su čvrsto držali — očigledno iz političke svrsishodnosti.
Njihova odluka da prikriju svoje istinske namjere u eufemizmu “izbora” oduvijek je bila proračunata strategija dezinfekcije njihovih stvarnih motiva. Kad bi zapravo bili zagovornici izbora, oni bi informirali majke koje razmišljaju o pobačaju o svim rizicima postupka i savjetovali ih o alternativama, poput usvajanja. U praksi, u mnogim slučajevima, vidjeli smo upravo suprotno.
Ako se radi o izboru, a ne o pobačaju, zašto se nepopustljivo odupiru bilo kakvim ograničenjima na pobačaj? Zašto slave zakonska proširenja prava na pobačaj, kao što je to na opsceni način učinio guverner New Yorka, Andrew Cuomo, osvjetljavanjem One World Trade Centra jezovitom ružičastom bojom kako bi obilježio novi zakon kojim se ozakonio pobačaj do rođenja? Zašto feministice ponosno trčkaraju unaokolo s majicama kojima se hvale svojim pobačajima? Pobačaj se najbolje može shvatiti kao sakrament od vitalnog značaja njihovoj sekularnoj religiji.
Danas, očigledno u naletu zbog percipirane nepopularnosti predsjednika Trumpa te nadmoćne pobjede na nedavnim izborima za Kongres, počeli su biti manje oprezni u pokazivanju svojih istinskih osjećaja i namjera.
Vidjeli smo to s pokušajem demokratskog uklanjanja riječi “i tako bi Bog pomogao” iz prisege Odbora za nacionalne resurse Zastupničkog doma, prigrljivanjem Green New Deala zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez od strane senatorice Kamale Harris i njezine pune potpore univerzalnom Medicareu, sve dok je reakcija javnosti nije prisilila na povlačenje. I vidjeli smo to u ovim novim državnim zakonima kojima se nastavlja liberalizacija pobačaja.
Također smo to opazili u evoluciji pobačajnih argumenata ljevice. Liberali su nerođenu bebu nekoć smatrali, barem prije točke održivosti, neodrživom masom tkiva — nakupinom stanica — te stoga nije postojalo nikakvog moralnog pitanja u njegovom istrebljivanju kroz postupak pobačaja. No, posljednjih godina, neki od odvažnijih zagovornika pobačaja priznali su da su nerođeni ljudska bića, a opet su zadržali mišljenje o pravu majke da ih svejedno ubije. Nema više isprike, samo prijetnje šakama i pobune.
Na neki način, predloženi zakoni u Virginiji gori su od onih u New Yorku. Predloženi zakon virginijske zastupnice Kathy Tran dopustio bi pobačaj čak i za vrijeme porođaja majke. Na pitanje bi li majka mogla pobaciti svoje dijete kad je očigledno da će roditi (tijekom dilatacije), priznala je: “Moj zakon bi to omogućio, da.”
Komentari guvernera Virginije Ralpha Northama bili su još odvratniji, kad je priznao da bi zakon dopustio ubojstvo bebe nakon njezinog rođenja. Koliko bezdušan može biti ovaj pedijatrijski neurokirurg da podrži zakone koji dopuštaju čedomorstvo? Ljudi s mrvicom moralnih vlakana vjerojatno bi imali poteškoća s prihvaćanjem ovakvih stvari.
S takvim državnim zakonima o pobačaju, ne govorimo o slučajevima kad netko počini gnjusan zločin, a zatim prosi sud za ublažavanje kazne; mi svjedočimo slučaju kad savjetodavno tijelo donese svjesnu, promišljenu odluku o legaliziranju ubojstva. Radikalni zagovornici pobačaja koji danas vladaju Demokratskom strankom su ili paranoični o “toksičnim muškarcima” koji ženama oduzimaju slobodu ili članovi kulta smrti — jer odbijaju ustupiti čak i centimetar zemlje što se tiče pobačaja. Iz biblijske perspektive, to nije ništa manje od demonskog.
Zagovornici pobačaja lukavo formuliraju svoje zagovaranje benignim jezikom o očuvanju majčinog zdravlja. Nitko ne bi osporio da država ima snažan interes u zaštiti majčinog života i zdravlja, ali “majčino zdravlje” ne znači nužno ono što žele da mislite da znači. To je postao samo slatki naziv za bezbroj patologija kako bi se dopustio pobačaj i koji ima malo veze sa stvarnim zdravljem majke.
Ako su ljevičari toliko zabrinuti za zdravlje majki, zašto odbacuju bilo koje istraživanje koje pokazuje da nakon pobačaja majke često doživljavaju fizičku, emocionalnu i psihološku štetu? Zašto inzistiraju da se kasni pobačaji rade o njihovom zdravlju kad medicinski stručnjaci poput dr. Omara L. Hamade govore da “ne postoje apsolutno nikakvi razlozi za ubijanje bebe prije njezinog porođaja u trećem tromjesečju”? Zašto zakon u New Yorku dozvoljava ne-liječnicima izvršavanje postupka?
Novootkrivena ljevičarska samouvjerenost mogla bi im se obiti o glavu. Njihov glavni apel, pogotovo mlađim glasačima, jest njihov monopol u pitanjima morala i suosjećajnosti. Oni sebe oslikavaju kao moralne vertikale, a konzervativce kao bezosjećajne bigote. Njihova bezdušnost mogla bi probuditi mlađe generacije, koje su desetljećima indoktrinirali, svojim moralnim kontradikcijama.
Možda mladim ljudima treba više vremena kako bi shvatili da je ljevičarsko obećanje o socijalizmu podmukla laž — da je svugdje i svaki put kad je oproban, osiromašio i porobio ljude. Ali sumnjam da će imati poteškoća neposredno shvatiti izopačenost ljevice u njezinom izravnom zagovaranju ubojstva nevinih beba, dok istodobno moralizira o univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti, nejednakosti u primanjima i odvajanju djece od njihovih majki na granici.
U svom ponosu, ljevica preuzima veliku kocku što se tiče moralnoj ravnodušnosti američkog naroda, a Demokratska stranka bi mogla platiti veliku cijenu zbog toga.
David Limbaugh je američki konzervativni politički komentator i autor, koji je također radio kao profesor i odvjetnik.
