Većinu svojih prezentacija o klimatskim promjenama obično zaključujem s frazom: “Ne radi se o klimi; niti se nikada nije radilo.” Evo, u ovom slučaju htio bih započeti s tom izjavom. U ovom kratkom članku, raspravljat ću o tome zašto ugljični dioksid nije opasan plin, zbog čega klimatske promjene nisu ‘egzistencijalna’ prijetnja planetu i zašto Green New Deal nije rješenje za klimatske promjene.
Dopustite mi da započnem s nizom pitanja.
Mijenja li se naša klima? Odgovor je jasno “DA” jer se klima uvijek mijenja. Često definiramo ‘klimu’ kao ‘prosječno vrijeme’, a ti prosjeci se navodno ne bi smjeli mijenjati. Ako se mijenjaju, uzroci moraju biti neprirodni. Tretiranje klime kao statističkog prosjeka nadalje implicira da bi ona trebala biti statična; zapravo, Zemljina klima je dinamična, promjenjiva i stalno se mijenja.
Je li globalno zagrijavanje stvarno; ili, točnije, da li je površinska temperatura porasla oko 0,6°C (1,08°F) od kasnih 1800-ih? Odgovor je također “DA” i o tome postoji malo rasprave.
Utječu li ljudi na Zemljinu klimu? Ponovno, odgovor je “DA” uz malo rasprave. Možemo ukazati na urbani toplinski otok — na primjer, gradsko područje Washingtona je toplije od okolnih ruralnih područja i to je naširoko proučavano. Zbog nepropusnih površina i povećanog zahtjeva za vodom urbaniziranih područja, također postoji utjecaj na poplave te frekvencije i intenzitet suša.
Apsorbira li ugljični dioksid energiju? Da, sigurno. Zemljina površina toplija je nego što bi bila u odsutnosti atmosfere — oko 30°C (54°F). No, zapamtite, najvažniji staklenički plin nije ugljični dioksid; to je vodena para. Voda kruži brzo kroz atmosferu, apsorbirajući energiju dok isparava i oslobađa tu energiju dok se kondenzira. Trenutačna količina vode u Zemljinoj atmosferi će pasti u obliku oborina u sljedećih deset dana. Njezina pokretljivost i učinkovitost u apsorpciji toplinske energije čini vodu temeljnom u objašnjavanju klime na Zemlji.
Ako se količina ugljičnog dioksida u atmosferi udvostruči, kakav će to učinak imati na globalnu temperaturu zraka? To je mjesto na kojem rasprava započinje.
Mi nastojimo odrediti nešto što se naziva osjetljivost klimatske ravnoteže — to jest, eventualni porast temperature zraka zbog udvostručenja ugljičnog dioksida. Tijekom posljednjih dvadeset godina, naše procjene osjetljivosti klimatske ravnoteže znatno su se smanjile, na temelju mjerenja klimatskog sustava.
U ranim 2000-im, procjenivalo se da bi udvostručenje ugljičnog dioksida dovelo do zagrijavanja između 3 i 6°C (5,4 i 10,8°F). Međutim, od 2010-ih, većina procjena postavila je osjetljivost klimatske ravnoteže na manje od 3°C (5,4°F), a tijekom posljednjih pet godina, nekoliko neovisnih procjena stavilo je osjetljivost na oko 1°C (1,8°F).
To implicira da učinak udvostručenja ugljičnog dioksida ima mnogo manji utjecaj nego što modeli sugeriraju — njihova osjetljivost ostala je iznad 3°C (5,4°F) tijekom posljednja dva desetljeća — što pomaže objašnjenju zašto su njihove procjene zagrijavanja mnogo više.
Kako znamo da je ugljični dioksid manji igrač u klimatskim promjenama? I teorija i modeli nam govore da bi najveći utjecaj ugljičnog dioksida na temperaturu zraka trebao biti u gornjoj tropskoj troposferi. Troposfera je sloj atmosfere u kojoj prebiva sve vrijeme. Tijekom posljednjih četrdeset godina, zagrijavanje ovog sloja bilo je malo, dok modeli ukazuju da je zagrijavanje trebalo biti mnogo veće. To dodatno naglašava činjenicu da klimatski modeli grubo precjenjuju klimatsko zagrijavanje.
Štoviše, teorija također pokazuje da bi se maksimalna dnevna temperatura zraka trebala povećati ako je ugljični dioksid glavni pokretač klimatskih promjena. Zapravo, dnevni maksimumi nisu se bitno promijenili tijekom posljednjih osamdeset godina, a prije toga, maksimalne temperature bile su mnogo više tijekom Zdjele prašine 1930-ih godina.
Minimalne dnevne temperature su se povećale, ali to je povezano sa zagrijavanjem urbanih područja. Stavljanje ove dvije krajnosti u prosjek kako bi se dobio dnevni prosjek, a potom izvješćivanje da je “ova godina najtoplija u zabilježenoj povijesti” vrlo je obmanjujuće, jer većina postaja ima kratak zapis postojanja i zagrijavanje nije posljedica ugljičnog dioksida.
Hoće li ovo zagrijavanje nužno donijeti više klimatskih ekstrema — poplava, suša, uragana, tornada, porast razine mora itd.? Mogu detaljno pisati i prikazivati podatke i objašnjavati zašto ti događaji ne rastu u učestalosti ili intenzitetu i zašto, u toplijem svijetu, fizika ukazuje da ne bi trebalo. Promjena korištenja zemljišta i povećana potražnja za vodom značajniji su od ugljičnog dioksida u promjeni utjecaja klime na naše živote. Medijsko pokrivanje ekstremnih vremenskih uvjeta daje lažan dojam da je nasilno vrijeme sve učestalije i intenzivnije, dok podaci govore drugačije.
Je li toplija klima i više ugljičnog dioksida neto korisna za život na planetu? Odgovor na ovo pitanje je glasno “DA”. Više ljudi umire od izloženosti hladnoći nego toplini. Dulje razdoblje uzgoja korisnije je za hranjenje rastuće populacije. Nadalje, pošto je ugljični dioksid hrana za biljke, pri višim koncentracijama ugljičnog dioksida, gotovo sve biljke rastu brže i učinkovitije koriste vodu.
Dakle, kakva je korist za klimu trošenje trilijuna dolara i temeljita promjena našeg gospodarstva te našeg načina života? Green New Deal ne radi se o ‘stabilizaciji’ Zemljine klime. Ugljični dioksid je mali igrač u klimatskim promjenama.
Ujedinjeni narodi postali su Robin Hood modernih vremena — preraspodjeljujući bogatstvo na globalnoj razini. Industrijalizacija je učinila zemlje u razvoju “bogatima” i korištenjem fosilnih goriva one navodno uništavaju klimu za koju razvijene zemlje moraju platiti. Bogate zemlje, stoga, moraju dati mnogo svog bogatstva siromašnijim zemljama. Klimatske primjene su postale cause célèbre koji pokreće nacije na djelovanje.
Green New Deal se ne radi o zaustavljanju klimatskih promjena. Klima se uvijek mijenja i uvijek će se mijenjati. Sjedinjene Države smanjile su emisije stakleničkih plinova za oko 13% od 2005. i nije bilo gotovo nikakvog utjecaja na Zemljinu klimu. Neto učinak smanjenja ugljičnog dioksida u Sjedinjenim Državama za 80% do 2050. bio bi zanemariv.
Čak bi i smanjenje od 100% imalo malo utjecaja na klimu, ali politike koje predlaže Green New Deal učinile bi Karla Marxa ponosnim. Ali shvatite ovo; bilo kakve drakonske promjene poput ovih nužno bi promijenile naš temeljni način života. A to je, a ne bavljenje problemom klimatskih promjena, ono o čemu se Green New Deal doista radi.
David R. Legates je američki klimatolog i profesor geografije na Sveučilištu Delaware. On je bivši ravnatelj Centra za klimatska istraživanja na istom sveučilištu i bivši klimatolog države Delaware.
