Prvi dio užasavajućeg dokumentarca o Michaelu Jacksonu pod nazivom “Finding Neverland” emitiran je sinoć na HBO. On detaljno i prilično grafički opisuje Jacksonovo navodno zlostavljanje Wadea Robsona i Jimmyja Safechucka. Najuznemirujući dijelovi filma su jezivi — i, trebali bismo napomenuti, vrlo slični — opisi dječjeg silovanja koje su ponudili oba muškarca, ali najšokantniji dio, pogotovo za nekoga poput mene koji nije pomno pratio Jacksonovu karijeru, bile su obilne i opsežne snimke Jacksona koji je javno zavodio svoje žrtve.
Jackson se godinama vucarao u javnosti s mladim muškim prijateljima. Nakon nekoliko mjeseci, jednog “prijatelja” zamijenio bi drugi. Nikad odrasli, nikad ženske. Samo prepubescentni dječaci. Mogao je nositi natpis na kojem piše: “Ja zlostavljam djecu.” A opet, on je izbjegao pravdu i, u većini slučajeva, kritiku javnosti. Jackson zasigurno nije nikada bio parija poput Billa Cosbyja ili Harveyja Weinsteina. Ako išta, njegove predatorske sklonosti tretirane su kao poanta vica. No, u svemu tome nije bilo ništa smiješno, kao što to dokumentarac čini bolno jasnim.
Naravno, Jacksonovi zloglasno kultistički i obmanuti branitelji neće dopustiti bilo kome da otrgne aureolu s glave njihovog čovjeka. Oni su prebacili u petu brzinu, gotovo spriječivši debi filma na Sundance festivalu prije nekoliko mjeseci. U vrijeme sinoćnjeg emitiranja, legije njegovih obožavatelja trolali su na Twitteru svakoga tko bi izrazio šok ili gađenje prema onome što su vidjeli. I ja sam se našao žrtvom zombi horde MJ-a. Mogu reći da su smiješni i pakosni baš kao što su reklamirani.
Čini se kako su četiri najčešća argumenta u obrani Jacksona: (1) To su samo navodi; (2) Pred sudom je “dokazan nevin”; (3) Nije zlostavljao Macauleyja Culkina; (4) On je i sam bio dijete.
Od tih argumenata, samo prvi je koherentan. No, vratit ćemo se na to za koji trenutak.
Drugi argument otkriva zapanjujuće neznanje o osnovnoj funkciji našeg sudskog sustava. Nitko nikad nije “dokazano nevin” na sudu. Možete biti oslobođeni ako porota nije uvjerena u dokaze podnesene protiv vas, ali to ni u kom slučaju ne znači “dokazano nevin” — osobito kad je optuženi svjetski poznata, voljena, mega bogata slavna ličnost s armijom vrhunskim odvjetnika na svom raspolaganju. Netko u takvoj poziciji može se doslovno izvući s ubojstvom. Samo pitajte O.J. Simpsona.
Treći i četvrti argument su toliko ponižavajuće glupi da mi je neugodno ponoviti ih. Možete, ako želite, čestitati Jacksonu što je uspio ne zlostavljati nekoliko dječaka s kojima se okružio, ali to ne dokazuje da su njegovi optužitelji u krivu. Što se tiče tvrdnja da je Jackson bio “samo dijete” — nije. On je bio odrasli muškarac — i to ne intelektualno zakržljali, nevini glupan poput Forresta Gumpa ili Lennieja Smalla, već (rečeno mi je) umjetnik, genije i čelnik carstva vrijednog milijardu dolara. Možda je bio ekscentričan, ali znao je što radi.
Sve što je preostalo jest tvrdnja da su to samo “navodi”, što je tehnički istinito. Ali navodi su samo jedan dio slagalice. Drugi dijelovi su sve dokazane i neosporne činjenice. One su:
(1) Jackson je tražio i sprijateljio se s prepubescentnim dječacima. On je uzeo te dječake kao suputnike i putovao s njima širom svijeta. Svako malo, našao bi novog mladog dječaka i napustio starog. Ta činjenica nije sporna.
(2) Jackson je obasipao obitelji dječaka s darovima i novcem. Ta činjenica nije sporna.
(3) Jackson je pozivao dječake u svoj dom, koji je bio prepun igračaka i slatkiša. Ta činjenica nije sporna.
(4) Jackson je pozivao dječake u svoj krevet. Ta činjenica nije sporna.
(5) Jackson je imao zalihu pornografije pokraj kreveta. Ta činjenica nije sporna.
(6) Krevet je bio u sobi, iza zaključanih vrata, na kraju hodnika opremljenog s alarmnim sustavima koji bi ga upozorili kad se netko približavao. Ta činjenica nije sporna.
(7) Petorica dječaka koji su dijelili krevet s Jacksonom kasnije su ga optužila za zalostavljanje. Ta činjenica, također, nije sporna.
To je kumulativni slučaj. Ako je sve što je Jackson radio bilo darivanje slučajnih obitelji, rekao bih da je bio filantrop. Ako je sve što je radio bilo ispunjavanje svog doma s igračkama, rekao bih da je bio samo čudan. No, svaki komad uklapa se u sljedeći komad, a slika postaje tamnija i sve više sadistička kako ih nastavljate spajati.
Sve u svemu, dokazi protiv Jacksona ispadaju toliko jaki da čak i ako ga nitko nikada nije optužio, još uvijek sa sigurnošću možemo reći da je bio grabežljivac. Činjenice (1) do (6) su dovoljno uvjerljive. Činjenica (7) je samo potvrda. Doista, niti na jednom planetu, niti u jednom svemiru, ne postoji bilo koji razlog da čovjek traži mlade dječake i dijeli svoj krevet s njima. Ako odrasli čovjek poziva dječake na zabave u pidžamama, šansa da ta osoba nije pedofil ne bi mogla biti veća od, recimo, 0,01 posto. Ako je taj čovjek potom optužen, a nakon toga ponovno optužen i ponovno i ponovno i ponovno, šansa se više uopće ne može nazivati “šansom”. Ako netko hoda poput patke, leti poput patke, izgleda kao patka, i kvakče poput patke, još je uvijek tehnički moguće da to nije patka. To bi mogao biti sićušni patuljak u vrlo realističkoj letjelici u obliku patke. No, racionalna osoba ne može uzeti u obzir takve udaljene i maštovite mogućnosti kad izvlači zaključke o patkama. Ili pedofilima.
Onako usput, svi se zapravo slažu s temeljnom točkom ovdje. Ako je lik po imenu Bob Smith ili Mike Jones imao naviku “sprijateljiti se” sa sedmogodišnjim dječacima i dijeliti krevet s njima, nitko se ne bi pretvarao da postoji ne-užasavajuće objašnjenje za njegovo ponašanje. Samo Jackson dobiva povlasticu sumnje od nekih ljudi, čak i sad, jer je mogao dobro pjevati i plesati. Priznajem da je bio vrlo darovit u oba područja. Ali je također bio od boga zaboravljeno čudovište, a to niti jedna plesna rutina ne može ublažiti.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
