Socijalizam uvijek obećava raj, a daje pakao.
U četvrtak 2. studenog, u ranim jutarnjim satima, Madurov režim potvrdio je svoj najnoviji neuspjeh s onim što su obećali da se nikada neće dogoditi: tehnički status neispunjavanja novčanih obveza. Svojom uobičajenom arogancijom, Maduro je izdao “dekret” u kojem zahtijeva “refinanciranje i restrukturiranje duga od 3. studenog”. To jest bankrota.
Loša vijest za investitore ili lovce na visoke prihode jest da je vjerojatnost da će biti ponovno prevareni gotovo 100%.
Chavez je svojedobno rekao “stavi mi naftu na nulu i Venezuela neće patiti”, a Maduro je izjavio da “revolucionarna vlada s ekonomskom moći poput one kojom ja predsjedavam, ima planove za nadilaženje bilo koje situacije koja bi mogla proizaći iz bilo kojih cijena nafte.” Stvarnost je stupila na snagu.
Venezuelu nisu uništile niske cijene nafte, već visoki socijalizam.
Socijalizam je doveo Venezuelu do neusporedive ekonomske katastrofe. Ne, nije “cijena nafte”. Venezuela je jedina zemlja OPEC-a koja ne može ispuniti svoje novčane obveze i koja je pala u depresiju i hiperinflaciju. Ne, nije nafta u pitanju, već socijalizam.
Katastrofalno upravljanje je upravo spektakularno, a najveći primjer razornog učinka socijalizma je državna naftna tvrtka. PdVSA, nacionalna naftna kompanija, pretvorila se od jedne od najučinkovitijih i najprofitabilnijih prije dvadeset godina, u onu koja na kraju uvozi naftu.
Iako Venezuela ima najveće rezerve sirove nafte na svijetu — 296 milijarde barela — zemlja je prošle godine počela uvoziti naftu. Njezina proizvodnja je manja od 2,7 milijuna barela dnevno, što je pad od 20% u manje od dva desetljeća, dok je Chavez/Maduro režim povećao broj zaposlenih za pet puta, na 175.000 “radnika”.
Brutalno povećanje troškova, spektakularno pogoršanje proizvodnje, kolaps marži i pljačkanje novca za plaćanje subvencija navele su tvrtku, svojedobno jednu od najprofitabilnijih i s najboljom bilancom na svijetu, na posuđivanje više od 43 milijarde dolara.
Tijekom Madurovog predsjedništva, režim je doveo zemlju do hiperinflacije, koja već premašuje 2000% i do nestašice više od 80% robe, dok su devizne rezerve pale za 64%, na najnižu razinu u posljednjih četrdeset godina.
Ova katastrofa nije posljedica niskih cijena nafte, već je odraz stvarnosti onoga što čini socijalizam. Niti jedna od zemalja proizvođača nafte nije zabilježila takve svirepe brojke, ni blizu.
Zapravo, ako se može išta reći o padu cijena nafte jest da je velika većina zemalja proizvođača zadivljujuće upravljala kroz ovu krizu, s padom BDP-a koji je naposljetku bio znatno manji nego što se očekivalo, zadržavanjem svojih rezervi u stranoj valuti na ugodnim razinama i prilagođavanjem na novu stvarnost brzo i učinkovito. Gotovo svi, osim Venezuele.
Pravo ekonomski rat u Venezueli: režim Chavez/Maduro protiv naroda
Venezuela je imala 12.700 privatnih tvrtki kad je Chávez preuzeo vlast, prema Conindustria. Danas postoji manje od trećine te brojke. Ekonomskom razaraju, režim je dodao napad na privatno vlasništvo s eksproprijacijom više od 690 tvrtki u dvanaest godina. Danas su te eksproprirane kompanije tehnički bankrotirane, a one preživjele su zombiji koji proizvode manje od polovice brojki prije konfiskacije.
Kao i uvijek u socijalizmu, prva stvar je bila poricanje stvarnosti. “Investitori ne bi trebali brinuti o otplati duga za 2017. i 2018. godinu”, rekao je Rafael Ramirez. I doista, nisu se trebali zabrinjavati. Trebali su paničariti. Jedna od najvećih investicijskih banaka na svijetu, koja je kupila 2,8 milijarde dolara u obveznicama sad se suočava s lažnim Madurovim dekretom “restrukturiranja”.
Maduro “određuje” restrukturiranje kao da je ono nekakvo čudo. Ali to je samo još jedan čavao u lijesu režima. Ekonomsko uništenje ne samo da se ne mijenja, već se pogoršava.
Restrukturiranje jednostavno nema rješenja. Correa, u Ekvadoru, već je doživio “uspjeh” neispunjavanja obveza.
Ekvador, “primjer” koji su populisti koristili kako se “suočiti s MMF-om” i potaknuti neispunjavanje obveza, udvostručio je svoj dug, založio zemlju s Kinom po mnogo višim stopama nego onima MMF-a i naposljetku morao zatražiti pomoć od… MMF-a. To je “uspjeh”.
Correa u Ekvadoru nije ispunio obveze na 3,2 milijarde dolara kako bi završio ovisnost o Kini uz mnogo veći trošak (7,5%) i kraće rokove dospijeća (8 godina). A Ekvador sad otkriva da je njegov stvarni dug viši od 41,8 milijardi dolara umjesto 27,8 milijardi koje je Correa naveo kao “službenu” brojku. Ta rupa će koštati milijarde u prilagođavanju. To je stvarnost neispunjavanja obveza i restrukturiranja. Stvari se pogoršavaju.
Ali Ekvador je barem imao ekonomiju s mogućnostima rasta. Maduro sad pokušava refinancirati s… čime? Uništio je zemlju. Između 1999. i 2014., Venezuela je primila 960,5 milijardi dolara u prihodima od nafte, što iznosi 56,5 milijardi godišnje u 17 godina, pet puta više od prosječnog godišnjeg realnog dohotka prethodnih vlada između 1993. i 1998., prema BBC-u koji je citirao Ecoanalíticu.
Taj ogroman prihod od nafte bio je potraćen, a u isto vrijeme ekonomija je uništena napadom na pravnu sigurnost i investicijsku inicijativu divljim eksproprijacijama. Tko će posuditi takvim katastrofalnim menadžerima, čak i po visokim stopama i drukčijim uvjetima? Sada će početi niz parnica i pritužbi zbog kršenja ugovora. A kreditna slavina se zatvara.
Restrukturiranje neće biti olakšanje niti početak rješenja. To je potvrda apsolutnog neuspjeha venezuelanske vlade i najviše će koštati, kao i uvijek, one najsiromašnije građane. Zato što nikada nije postojala priča o neispunjavanju obveza koju nije popratila veća stvarna javna potrošnja. Nikad.
Lekcija ovog novog primjera socijalističkog neuspjeha je u tome što se radi o sustavu koji se temelji na lažima koje zanemaruju najosnovnija načela ekonomije i uništava čak i najbogatije zemlje.
Na kraju, socijalističko obećanje besplatnog novca je vrlo skupo za sve. Naučimo tu lekciju.
