Liberalna ideologija je prepuna nedosljednosti, ali nijedna nije veća od njezine navodne poticajne motivacije — ljudskog suosjećanja — koja je u suprotnosti s njezinim umanjivanjem vrijednosti ljudskog života.
Liberali odavno tvrde da su suosjećajni i demonizirali su konzervativce kao ravnodušne. Iako se na površini pričinjavala istinitom, ta tvrdnja je oduvijek bila neistinita, a liberali su s tom zavodljivom novinskom patkom evangelizirali bezbrojne mlade umove.
Teško je uvjeriti embrionalne liberalne aktiviste da su individualni liberali možda suosjećajni, ali njihova prevladavajuća ideologija i neizbježne posljedice njihovih politika definitivno nisu. Također ih je teško potaknuti kako bi uvidjeli da su konzervativci suosjećajni i tolerantni kad se zalažemo za nepromjenjive moralne standarde i otvoreno protivimo politikama koje liberali uspješno torbare kao suosjećajne.
No, izvan te površne retorike, liberalizam ne prolazi test suosjećanja, jer podređuje individualnost skupinama identiteta i degradira ljudsko dostojanstvo. Jedna od velikih ironija sekularnog humanizma jest njezino navodno uzdizanje čovječanstva kao mjerila svih stvari, istodobno podrivajući sve ono što nas čini ljudima. Kako filozofija koja devalvira ljudsku individualnost može naposljetku biti suosjećajna prema ljudskim bićima?
Najočigledniji primjer je ekstremno zagovaranje liberala u korist pobačaja, čineći ga svetim sakramentom koji se ne radi o individualnom izboru, već paranoidnom uvjerenju da ljudi pro-života ugrožavaju ženska prava, zdravstvenu skrb i autonomiju.
Još jedan primjer je socijalizam, koji Demokratska stranka, kojom dominiraju ljevičari, danas praktički prigrljuje. Tijekom povijesti, socijalisti su prevarili milijune dobronamjernih ljudi u vjerovanje da je kapitalizam slobodnog tržišta zlo, a socijalizam plemenit. Ja se čak ne pretplaćujem na ono otrcano uvjeravanje da je on divan u teoriji, ali ne funkcionira u praksi. On je također neprivlačan u teoriji, jer je u osnovi potpuno suprotan ljudskoj prirodi i ljudskom duhu. On arogantno pretpostavlja da može preoblikovati ljudska bića i učiniti ih ravnodušnima prema poticajima, lišiti ih njihovog natjecateljskog duha i njihove prirodne čežnje za slobodom.
U praksi, socijalizam je dosljedno osiromašivao i porobljavao ljude. Sa svojom kontrolom ekonomije od vrha prema dolje, on uništava individualnu ekonomsku slobodu i time krade pojedincima bitan dio njihove humanosti. Prisilne naplate vlade — uzimanje tuđeg novca kako bi se zadovoljio nečiji osjećaj vlastite moralne vrijednosti — daleko su od milosrđa i suosjećanja. Ne poznajem konzervativce koji se protive mreži socijalne sigurnosti za one doista potrebite, pod uvjetom da potiče sposobne da se ponovno uključe u radnu snagu.
Kada je riječ o zdravstvenoj zaštiti, naravno, konzervativci žele maksimizirati pristup ljudi skrbi najviše kvalitete po najnižim cijenama i najvećem izboru, ali osporavaju da prisiljavanje svih na osiguranje osigurava učinkovito postizanje bilo kojeg od tih ciljeva. Ono što vrijedi za socijaliziranu medicinu, vrijedi i za socijalizam općenito: ono dugoročno ne djeluje nigdje — uključujući, iskreno govoreći i Švedsku. Koliko su socijalizam i manje ekstremni liberalizam suosjećajni kad uništavaju ekonomski rast i prosperitet i, prepušteni sami sebi, često dovode do totalitarizma? Socijalizam, baš kao i velik dio ekonomskog i političkog liberalizma, se više radi o ljudima željnih moći i kontroli nad pojedinačnim životima.
Najnoviji bijes je intersekcionalnost, koja uspostavlja nove hijerarhije stradalništva i privilegije temeljene na preklapajućim i međusobno povezanim kategorijama nedostataka koje su skupine ljudi iskusile. Diskriminaciju više ne smijemo gledati kroz “jednoosovinski okvir” rase, spola, klase, invaliditeta, itd., već razumjeti kako se ti različiti identiteti presijecaju. Neki ljudi imaju višestruka “bremena” ili “nedostatke”, tako da, na primjer, crne žene trpe više diskriminacije od crnih muškaraca i bijelih žena. Ukoliko ne pročistimo svoje razmišljanje kako bismo odgovorili na ovakve kombinacije nedostataka, oni u najnepovoljnijem položaju bit će ignorirani. Nije li to iscrpljujuće? Tko doista razmišlja na ovakav način, osim ako nije primoran?
To je razlog zašto su feministice nedavno posramljene zbog promicanja svog jedinstvenog cilja, drznuvši se ignorirati neprilike transrodnih osoba, homoseksualaca, osoba s invaliditetom te osobito crnih žena. Upravo zbog toga fanatici intersekcionalnosti postavljaju pitanje je li Kamala Harris “dovoljno crna” za predsjednicu, budući da je njezin otac Jamajčanin, a majka Indijka. Možda nije dovoljno crna je nije Afroamerikanca — bona fide potomkinja američkih robova. Upravo iz tog razloga su ljudi opsjednuti rasom i spolom uznemireni činjenicom što su tri demokratska favorita za predsjedničku nominaciju bijeli muškarci.
Čini se kako tim samoproglašenim pristašama demokracije ne pada na pamet da ta tri bijela muškarca prednjače jer ljudi izražavaju svoje mišljenje. Čini se kako demokratima također ne smeta izražavanje sklonosti bijelim muškarcima što, iako se ne usuđuju osporiti ortodoksnost intersekcionalnosti, na taj način krše njezine pretpostavke svojim glasačkim sklonostima.
Između ostalog, intersekcionalnost je dehumanizirajuća jer su ljudi demonizirani ili zaštićeni ovisno o njihovoj pripadnosti određenoj skupini, a na temelju onoga što su učinili i što su osobno iskusili. Kako ljudi ne mogu vidjeti da takvo razmišljanje krši naš temeljni osjećaj pravde i odgovornosti? Intersekcionalnost, možda čak i više od rudimentarnih odlika politike identiteta koja joj je prethodila, također šteti ljudima jer ih prisiljava da se usredotoče na sebe kao žrtve ugroženih skupina, umjesto da ih potiče da nastoje, kao pojedinci, biti najbolji što mogu biti.
Ako rezultati liberalnih politika — za razliku od njihovih dobrih namjera, poziranja i signaliziranja vrline — nešto znače i ako su ideje koje promiču jednako dehumanizirajuće kao što izgledaju, iako mnogi pojedinačni liberali možda imaju ogromna srca, ideologija kojoj robuju je nevjerojatno nesuosjećajna.
David Limbaugh je američki konzervativni politički komentator i autor, koji je također radio kao profesor i odvjetnik.
