Prije otprilike 1.986 godina, Isus je bio razapet na križu. Niti jedan značajni povjesničar to ne osporava. Mnogo toga o Isusu se osporava, ali doista nije sporna činjenica da je Isus bio stvarna osoba i da je razapet na križu. Mi zapravo znamo više o Isusu od mnogih rimskih careva i imamo više dokumenata iz tog razdoblja od mnogih drugih povijesnih ličnosti tog doba.
Kršćani vjeruju da je Isus umro u petak i fizički se vratio u život u nedjelju. Postoje mnogi koji se nazivaju kršćanima, ali samo oni koji doista vjeruju u fizičko uskrsnuće Isusa su uistinu kršćani. Ovo nije mišljenje, već je jasna izjava u novozavjetnim spisima. Kršćani se denominacijski međusobno prepiru već dva tisućljeća, ali što se tiče fizičkog uskrsnuća, tu nema nikakvog spora.
Još od 19. stoljeća, na čelu s njemačkim učenjacima, a potom i s drugima, učinjeni su dosljedni napori kako bi se potkopala istina Svetog pisma. Cijeli razredi biblijskog kriticizma izašli su iz akademske zajednice. Čak i danas, unatoč široko rasprostranjenim poganskim i kršćanskim povijesnim izvorima, učenjaci su se posvetili ideji da progon kršćana u Rimskom Carstvu nije bio tako loš kao što je to dokumentirano te da je Isus bio samo jedan od mnogih ljudi koji su tvrdili da su Mesije.
Ovo posljednje komplicira ostatak. Bilo je na desetine ljudi koji su tvrdili da su Mesije. Sve njih nemilosrdno su istrijebili Rimljani. Ali ovog jednog lika, Isusa iz Nazareta, kojeg je u životu odbacila njegova vlastita obitelj, još i danas se štuje.
Povjesničari u ranoj crkvi dokumentirali su da su Isusa za vrijeme života odbacila njegova vlastita braća i da čak nisu prisustvovala njegovom smaknuću. Ali oni su postali vođe u ranoj crkvi. Dvojica Isusove braće (zapravo, polubraće ili, kao što neke denominacije vjeruju, prvih rođaka) napisali su knjige Biblije — Jakov i Juda. Juda je zapravo iznio izuzetnu tvrdnju o svom bratu. Napisao je: “Isus, iako je spasio narod iz zemlje egipatske, kasnije uništio one koji nisu vjerovali.” On povezuje čovjeka kojeg je poznavao kao rođaka izravno s vječnim Bogom koji je Izraelce izbavio iz zatočeništva. Juda i Jakov oboje su umrli od ruku Rimljana jer je carstvo istrijebilo sve Isusove rođake.
No, vjera u Isusa je rasla. Poput drva koje se obrezivalo, crkva je sve više jačala i nosila sve više plodova. Dvije tisuće godina kasnije, crkva možda izgleda kao da blijedi na Zapadu, ali ona raste diljem svijeta. Vijeće za inozemne odnose (CFR) istaknulo je prošle godine da “prema nekim procjenama, Kina bi do 2030. godine mogla imati najveću svjetsku populaciju kršćana. … Kina bi mogla imati do 160 milijuna kršćana do 2025. i 247 milijuna do 2030. godine.” Oko 30% protestanata u Kini posjećuje crkve koje je odobrila država. Što više Kinezi buldožerima sravnjuju crkve sa zemljom i progone vjernike, to vjera više cvate.
Sekularni učenjaci nude mnoga objašnjenja, ali ja prihvaćam ono najjednostavnije: Sve to je istina. Isus je rođen od Djevice Marije, patio pod Poncije Pilatom, bio razapet, pokopan, sišao u pakao i treći dan ponovno ustao. On je uzašao na Nebo i vratit će se kako bi nam sudio. Apostolsko vjerovanje to lijepo sažima.
Ta jednostavna istina širi se cijelim svijetom dok sekularni Zapad kao da očekuje nestanak kršćanstva. Neće nestati. Za razliku od drugih religija, kršćanstvo se ne nalazi na fizičkoj lokaciji. Ono prebiva u našim srcima.
Kao što je C. S. Lewis jednom primijetio, kršćanstvo je jedina religija sa stvarnim konceptom milosti. Ostale religije zapovijedaju da činimo određene stvari kako bi nas Bog prihvatio. Kršćanstvo uči da nas je Bog već prihvatio, tako da bismo radili određene stvari.
Bog nas voli. Poslao je svog sina da umre za nas da bismo imali vječni život. Sve što moramo učiniti jest staviti svoju vjeru u Krista kao našeg Gospodina i Spasitelja. Poruka Uskrsa je ona milosti, oprosta i iskupljenja. Krist je umro da bismo mi mogli živjeti. Samo njegovo biće je sva istina koju trebamo.
Erick Erickson je američki konzervativni bloger i radio voditelj.
