Socijalizam je propao diljem svijeta — od Sovjetskog Saveza i Istočne Europe do Kine, Vijetnama, Koreje i, odnedavno, Venezuele. Tako da se ljevica sada referira na zemlje poput Danske kao “dokaz” da socijalizam funkcionira. Otto Brøns-Petersen objašnjava zašto su u krivu: Danska je kapitalistička jednako kao i Sjedinjene Države.
Ja sam državljanin Danske, Disneylanda socijalizma, gdje su svi sretni i zdravi. Zaboravite Sovjetski Savez, Kubu, Venezuelu i sve one marksiste opijene moći koji su ga pogrešno shvatili. Danska je model koji treba slijediti.
Postoji samo jedan problem. To je fantazija.
Da bi to bila istina, Danska bi trebala biti socijalistička zemlja. Ali nije. Da je tako, ona bi već odavno otišla “Venezuela”. Žao mi je što svim ljubiteljima socijalizma donosim loše vijesti. Ali to je stvarnost.
Da, istina je da Danska ima visoke poreze i visoku razinu vladine potrošnje — ključne značajke socijalističkog mentaliteta. No, u gotovo svakom drugom pogledu, Danska je kapitalistička zemlja sa sveobuhvatnim slobodnim tržištem.
I posjeduje neke od najjačih zaštita pojedinačnih imovinskih prava na svijetu.
I prilično je lako mjesto za otvaranje biznisa. Prema Svjetskoj banci, u Danskoj postoji manje birokratskih zapreka od bilo koje druge zemlje, osim Novog Zelanda i Singapura.
I tržište rada je manje regulirano nego u većini zemalja. Evo nečega što vjerojatno niste znali: u Danskoj ne postoje zakoni o minimalnoj plaći.
Stoga ne čudi — ili je možda iznenađujuće, s obzirom na sve dezinformacije vani — da Danska dosljedno zauzima jedno od vodećih mjesta na popisu slobodnotržišnih gospodarstava u svijetu kanadskog Instituta Fraser i Zaklade Heritage.
Dakle, ako Danska nije socijalistička zemlja, što je onda?
Odgovor je prilično jednostavan: to je mala kapitalistička zemlja (veličine i broja stanovnika države Maryland) čiji stanovnici plaćaju mnoštvo poreza u zamjenu za mnoštvo beneficija.
Pa, možda se pitate što je loše u tome?
Samo ovo: kako bi vlada bila u mogućnosti isplatiti takve beneficije, građani moraju stvoriti dovoljno novca kako bi platili potrebne poreze.
A to je moguće jedino kroz slobodnotržišno gospodarstvo.
Dopustite mi da objasnim — s malo danske povijesti.
Danska, poput svojih skandinavskih susjeda, Švedske i Norveške, ostvarila je značajan gospodarski oporavak nakon Drugog svjetskog rata. Kombinacija visoko produktivne radne snage i — pazite ovo — niskih poreza, stvorila je mnogo bogatstva.
Dakle, kao i svaka druga bogata socijalna država, Danska je postala bogata prije nego je stvorila socijalnu državu.
U odnosu na Europu, najviša ekonomska razina Danske bila je 1950-ih; u odnosu na SAD, to je bilo ranih 70-ih. U to je doba, kasnih 60-ih i ranih 70-ih, vladajuća elita zemlje postala preokupirana redistribucijom bogatstva. Ali cijena koja je plaćena za ovaj socijalni eksperiment bila je velika i brza.
Širenje javne potrošnje dovelo je do ozbiljne gospodarske krize. Nacionalni dug je skočio. Trebalo je desetljeća konsolidacije, strukturnih reformi i ograničavanja sustava socijalne skrbi kako bi se ispravio ovaj nered.
To je ono o čemu nikada ne čujete od zagovornika “danskog modela”.
Oštri porast poreza i potrošnje također je izazvao široko rasprostranjeni narodni revolt i doveo do nastanka stranke “poreznih prosvjednika”, Fremskridtspartiet. Iako stranka više ne postoji, želja za smanjenjem poreza rasprostranjena je.
Vrijedno je napomenuti da je socijalna država izvorno počela državnim isplatama mirovina starijim osobama. Ove isplate slične socijalnoj sigurnosti sada su u procesu preuzimanja od strane privatnih mirovinskih štednih planova — danski ekvivalent 401K. Tako je — u stvarnosti, Danska se postepeno udaljava od socijalne sigurnosti američkog stila. Ne može si to priuštiti. Danska, takozvani socijalistički model, vraća odgovornost štednje za mirovinu svojim građanima.
A što je sa zdravstvenom zaštitom … besplatna — zar ne?
Ništa nije besplatno. Danska plaća svoju zdravstvenu zaštitu visokim porezima. Međutim, na raspolaganju je i privatno zdravstveno osiguranje. Ono postaje sve popularnije dok duga vremena čekanja povezana s državnom medicinskom skrbi postaju sve manje popularna.
Ali u socijalnoj državi, obrazovanje je besplatno — zar ne?
Pa, to je još jedna stvar što se tiče “besplatnog”: ono ne znači idealno. Gotovo jedan od pet roditelja u Danskoj odlučuje poslati svoju djecu u privatne škole i sam platiti dio troškova.
Da, fakultet je besplatan i čak uključuje doplatak za život, ali postoji sve veći problem ne završavanja studija. Mnogi žele ostati studenti i biti podržavani od države — jedan od onih problema socijalne države o kojima socijalisti ne vole razgovarati.
I, ponovno, sve te “besplatne stvari” dolaze s cijenom. Prosječni Danac plaća 50% svog dohotka u vidu poreza na potrošnju i poreza na dohodak — tako je, rekao sam 50% — dok zarađuje 15% manje u prosjeku od Amerikanca. Nakon poreza, prosječni Amerikanac ima 27% veći raspoloživi dohodak od Danca.
Nemojte me krivo shvatiti — na stranu loše stvari, Danska ima mnogo toga za preporučiti.
Samo što biti socijalistički raj nije jedno od njih.
Ja sam Otto Brøns-Petersen, ekonomist Centra za političke studije u Kopenhagenu, Danskoj za Prager University.
