Socijalisti poput Bernieja Sandersa govore nam da “bogatiji postaju bogatiji, a siromašniji postaju siromašniji”.
To je laž.
Da, bogati ljudi postali su apsurdno bogati. Prošle godine, kaže Oxfam, “bogatstvo svjetskih milijardera povećavalo se 2,5 milijarde dolara dnevno.”
Ja kažem, pa što?
Siromašniji nisu postali siromašniji. Bernie je u krivu po tom pitanju. Siromašnijima je mnogo bolje.
“Kako smo povećali broj milijardera diljem svijeta, ekstremno siromaštvo se smanjilo”, rekao je bivša investicijska bankarica Carol Roth u mom videu o nejednakosti.
U pravu je. Tijekom posljednjih 30 godina, više od milijardu ljudi izašlo je iz krajnjeg siromaštva. Zahvaljujući kapitalizmu, više od milijardu ljudi više se ne bori za opstanak sa samo nekoliko penija dnevno.
Bernie je u pravu kad ističe porast jaza u bogatstvu između bogatih i siromašnih. U Americi su tijekom posljednjih 30 godina oni najbogatiji postali 200 posto bogatiji, dok su siromašni Amerikanci postali samo 32 posto bogatiji. Ali opet, pa što?
Povećanje od 32 posto je vrlo dobra stvar (sve te brojke prilagođene su inflaciji).
Svima je bolje, unatoč što poboljšanja nisu na jednakoj razini. Ona nikad nisu.
Sad slijedi mit:
Mediji tvrde da su Americi postoji “nedostatak mobilnosti prihoda” — da će ljudi koji su rođeni siromašni vjerojatno ostati siromašni.
Neki ostaju. Istina je da osobe s bogatim roditeljima imaju veliku prednost. Ali je mit da su Amerikanci zaključani u svojim ekonomskim klasama.
Ekonomisti na Harvardu i Berkeleyju prežvakali su brojke i pronašli da većina ljudi rođenih u najbogatijoj petini Amerikanaca ispada iz tog razreda unutar 20 godina.
Isto tako, većina rođenih u najsiromašnijoj petini penje se na višu ekonomsku razinu. Neki se čak uspinju sve do vrha.
Zapravo, kaže Roth, “3 od 4 Amerikanaca će dospjeti u prvih 20 posto u nekom trenutku svojih života.”
Američku mobilnost prihoda možete vidjeti na Forbesovoj listi najbogatijih. Većina milijardera je sama izgradila svoje bogatstvo. Oni nisu naslijedili novac. Oni su stvorili svoje bogatstvo.
Ipak, vrlo bogati su smiješno bogati. Forbesovi milijarderi imaju više novca od najsiromašnijih 64 posto američke populacije.
“Nije fer!”, govore progresivci. “Nije važno ako su gotovo svi postali bogatiji, ogroman problem je sama nejednakost u prihodima.”
To je “prijetnja koja bi nas sve mogla rastrgati!”, kaže newyorški gradonačelnik Bill De Blasio.
Mogla bi, ako će ljudi početi vjerovati da je sama nejednakost zla. Ali jedno pitanje: Zašto je to istina?
Progresivci vole isticati da u skandinavskim zemljama ljudi govore da su sretniji od Amerikanaca. Skandinavci imaju jednakije prihode od Amerikanaca.
Ali to ne dokazuje ništa. U Afganistanu su također prihodi jednaki. Prihodi su jednakiji kad su svi siromašni.
Zaboravite novac na trenutak i razmislite koliko bi nemoguće bilo učiniti sve jednakima.
Ja nikad neću moći pjevati poput Adele ili igrati košarku poput LeBrona Jamesa. Najbolji sportaši, pjevači, plesači, itd., jednostavno su fizički drugačiji. Ja nikad neću biti samouvjeren poput Donalda Trumpa ili verbalno uglađene poput AOC.
“Nejednakost postoji u svemu. Nejednakost postoji što se tiče slobodnog vremena, nejednakost postoji u roditeljima. Ja nemam roditelje ili djedove i bake”, rekla je Roth. “Imam dva bubrega. Postoje ljudi kojima je potreban jedan, nemaju onaj koji funkcionira. Hoće li vlada uzeti moj bubreg samo zato što je nekome drugome potreban?”
Sugerirao sam joj da je činjenica što neki ljudi imaju toliko više od ostalih sama po sebi nepravedna.
“Život je nepravedan!”, odgovorila je. “Nepravednost je dobra. Nepravednost je odlika. To nije greška!”
Dakako, pogrešno je ako vlada donese pravila koja stvaraju nejednakost.
Rasistički zakoni koji zabranjuju nekim etničkim skupinama da posluju na mjestima gdje žele ili ograničavaju gdje žive, su zli.
Kao što su i državne subvencije bogatim ljudima i dobro povezanim korporacijama.
Ali dopuštanje ljudima da se razlikuju jedni od drugih, da koriste svoje jedinstvenih talenata kako bi njima uspjeli ili ne, da se uzdignu onoliko koliko im tržište dopušta — to je važan dio slobode.
Nećemo svi završiti na istom mjestu, ali većina će nas biti prosperitetnija nego su slučaju da vlada odlučuje o našim limitima.
I bit ćemo slobodniji.
John Stossel je američka televizijska ličnost i autor, poznat po svojoj libertarijanskoj političkoj filozofiji i pogledima na ekonomiju koji snažno zagovaraju slobodno tržište.
