Nećeš vrijeđati islam. Bizarno, zastrašujuće, ovo je postala vjera Britanije 21. stoljeća. Razmotrite odluku Galerije Saatchi da prekrije dvije slike nakon što su se muslimanski posjetitelji žalili da su uvredljive. U ovom udarcu idealu umjetničke slobode, navodno avangardna galerija u zapadnom Londonu sivim je plahtama prekrile dvije nove slike koje su sadržavale riječi šahade, jednog od pet stupova islama, ukomponiranih sa slikama golih žena i američke zastave. Saatchi se ponaša poput Saudijske Arabije, skrivajući od pogleda javnosti umjetnička djela koja bogohule protiv islama. Možda će umjetnik odgovoran za ta djela sad dobiti 50 udaraca bičem zbog iskazane drskosti prema religiji mira.
Saatchi Gallery covers up SKU artworks after complaints by Muslims.
The official position of
Quilliam is that we stand against blasphemy censorship in all cases@MaajidNawaz @HarasRafiq @ToubeDavid https://t.co/UTJhYYL4tx
— Quilliam (@QuilliamOrg) May 5, 2019
Djela su napravljena pod pseudonimom SKU. Cilj slika bio je istražiti kako pojedinci postaju podložni “širim kulturnim, ekonomskim, moralnim i političkim silama”. No, posjetiteljima je uskraćena mogućnost prosuđivanja koliko su slike bile uspješne u tome, jer su prekrivene skromnim plahtama kao odgovor na pritužbe da su “bogohulne”. Galerija Saatchi rekla je da poštuje “iskrenost pritužbi koje su podnesene protiv tih djela”. SKU je predložio “kompromis”, prema riječima Guardiana, s posjetiteljima koji su zahtijevali uklanjanje slika — SKU je rekao da ih ne bi trebalo ukloniti, već prekriti s plahtama. Kakav način obrane umjetničke slobode! To je “pristojno rješenje”, rekao je SKU.
To nije bio kompromis. To je bila kapitulacija. Bilo je to udovoljavanje cenzornim kricima ljudi koji jasno misle da bi javni prostor, čak i umjetnički prostor, morao biti očišćen od bilo kakvih slika koje vrijeđaju njihova vjerska uvjerenja. Ne postoji značajna razlika između netolerantne želje pojedinih posjetitelja da se slike uklone sa zidova i beskičmenjačke odluke umjetnika i galerije da ih umjesto toga prekriju; u oba slučaja, stvarna bi djela bila skrivena od pogleda javnosti, unakažena cenzornim platnom, na temelju toga što vrijeđaju vjerske osjećaje. To je pozitivno pred-moderno.
Također je i ironično. I prepuno dvostrukih standarda. Jer se umjetnička rulja Saatchija dugo predstavljala kao opasna i senzacionalna i spremna vrijeđati uvriježene ortodoksije. Sam Charles Saatchi — bogati suosnivač agencije za oglašavanje Saatchi & Saatchi koji je postavio Galeriju Saatchi kako bi prikazao svoju golemu umjetničku zbirku — izgradio je svoje ime kao prikazivač navodno uvredljive umjetnosti. On je čuveno sponzorirao Mlade britanske umjetnike 1990-ih, koji su rijetko izlazili iz novina zbog svojih šokantnih radova. Na Sensation, izložbi njegove kolekcije na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji 1997. godine u Londonu, slika Myre Hindley Marcusa Harveja izazvala je veliku oluju. Neki članovi Kraljevske akademije podnijeli su ostavku u znak prosvjeda zbog njezinog uključivanja, a slika je dva puta bila vandalizirana od strane posjetitelja. Unatoč tome, Saatchijeva ekipa je nije prekrila.
Ono što je još upečatljivije, Saatchijeva kolekcija tada je uključivala i “Presvetu Djevicu Mariju” Chrisa Ofilija, afrikaniziranu sliku Kristove majke koja počiva na dva velika kupa slonove balege. Ona je izazvala oluju u Londonu 1997. godine, a još više kontroverze izazvala je kad je prikazana u Brooklynškom muzeju umjetnosti 1999. Rudy Giuliani, tadašnji gradonačelnik New Yorka, zaprijetio je da će zatvoriti muzej zbog “uvredljivog” Ofilijevog djela. Kršćanske organizacije rekla su da bi slika trebala biti uklonjena jer je “uvredljiva religioznim posjetiteljima”. Muzej ju je odbio ukloniti. Saatchijevi ljudi nisu sugerirali njezino prekrivanje. Niti su govorili o “iskrenosti pritužbi”. Što postavlja veliko i nezgodno pitanje: zašto je avangardnom umjetničkom svijetu dopušteno “vrijeđanje” kršćanske ikone, ali ne i “bogohuljenje” protiv islama?
Ovdje dolazimo do srži problema: islam se, jedinstveno među religijama, štiti od svake kritike, ismijavanja, pa čak i umjetničkog prikazivanja u Britaniji 21. stoljeća. Prekrivanje dviju SKU slika u saudijskom stilu slijedilo je ušutkavanje ili uklanjanje drugih umjetničkih djela za koje se smatra da su uvredljive za islam. Razna kazališta, uključujući Barbican i Royal Court Theatre, preradila su ili otkazala djela koja bi mogla uvrijediti muslimane. Ili svjedočite osudi vatre i sumpora koja se sruči na svakoga tko kritizira ili ismijava određene islamske prakse, bilo da se radi o nošnji nikaba (Boris Johnson) ili stvari sa 72 djevice (Louis Smith).
Studentska udruženja agitiraju u korist zabranjivanja govornika koji preoštro kritiziraju islam (kojeg, naravno, označavaju kao “islamofoba”). Britanska ljevica i dalje posramljuje Charlie Hebdo kao publikaciju koja “udara s visoka” jer se usuđuje objavljivati karikature koje ismijavaju Muhameda ili se izruguju islamskim uvjerenjima. Čak je i metropolitanska policija nedavno odredila da je “islamofobno” opisivati islam na bilo koji od ovih načina: kao “statičan” sustav, kao “drugi”, kao “iracionalni”, “seksistički” ili “agresivni” ili kao “političku ideologiju”. Očigledno je svatko tko drži te, u potpunosti legitimne stavove u vezi islama, kriv za čin “fobije” — što u osnovi znači bogohuljenje.
Svatko, od policije do komentatorske elite i političke klase, sad tretira kritiku islama kao verbalni delikt. Razmotrite nedavno prihvaćanje definicije islamofobije od strane Svestranačke parlamentarne skupine kao bilo kakve predrasude protiv “izražavanja muslimanstva”, što bi moglo uključivati nenaklonost u osnovi bilo koje islamske prakse. Uopće ne čudi što ljudi osjećaju da imaju pravo ući u galeriju i reći “Uklonite ovo bogohulno djelo”. Uostalom, oni žive u zemlji u kojoj su moćnici potajno ponovno uspostavili zakone bogohuljenja kako bi zaštitili jednu religiju — islam — od oštrih kritika.
To su doista zabrinjavajuće stvari. To je loše za umjetničku slobodu, loše je za javnu raspravu i loše je za slobodu mišljenja. Pravo na bogohuljenje je teško stečena sloboda. Trebali bismo biti slobodni ismijavati sve bogove, proroke, uvjerenja i ideje. Pravo pojedinca na bogohuljenje protiv religije mora uvijek nadjačati osjetljivosti vjernika. Najgora stvar je: cenzura rasplamsava netoleranciju. Kad govorimo da islam nikad ne smije biti uvrijeđen, mi izravno radimo u korist islamista koji vjeruju da svatko tko vrijeđa njihovu religiju zaslužuje kaznu. Mi ovlašćujemo njihov fanatizam. Mi osnažujemo njihovo uvjerenja da je kritika islama nemoralna i stoga zaslužuje nekakvu vrstu posljedica. Skrivanje tih dviju slika bila je nevjerojatno loša, neliberalna i destruktivna stvar za učiniti.
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
