Ponovno izabrani australski konzervativni premijer Scott Morrison započeo je svoj pobjednički govor u subotu navečer trljanjem soli u rane. “Koliko je dobra Australija?”, izjavio je izazvavši zaglušujući pljesak svojih opijenih pristaša u prepunoj dvorani sydneyskog hotela Sofitel. “Koliko dobri su Australci? Ovo je najbolja zemlja na svijetu za život.”
Osjećaj ponosa prema svojoj zemlji, poput vjere u Boga, nekada je bio uobičajen sentiment za premijera. A opet, na ovim izborima, izraziti patriotsku izjavu značilo je upustiti se u žestoko osporavanu teritoriju.
Za Morrisonovog progresivnog laburističkog protivnika, Billa Shortena, Australija je možda malčice bolja zemlja nego što je mogla biti, zahvaljujući hrabrim križarskim ratovima ranijih boraca za socijalnu pravdu. Ali navodna nacionalna indiferentnost Australije prema okolišu, nejednakosti, diskriminaciji i dugotrajnoj kolonijalnoj mrlji čini je, prema mišljenju laburista, sramotnim primjerom u očima svijeta.
Laburističke politike, osmišljene kako bi obnovile australske vrline, začinjavaju politički dokument koji sadrži 309 stranica. Laburisti bi održali referendum kako bi postali republika i oslobodili se sramote kolonijalne kraljice. Stoljeća rasne isključenosti okončala bi se garantiranim mjestima u parlamentu jednoj rasi — autohtonim Australcima.
Neuspjesi takozvane nediskriminacijske imigracijske politike Australije bili bi popravljeni diskriminacijom dosadnih heteroseksualnih ljudi u korist LGBTI tražitelja azila. Statusi izbjeglica automatski bi se dodijelili onima čija je navodna seksualna sklonost bila ilegalna u njihovih domovinama sa ili bez dokaza o stvarnoj seksualnoj aktivnosti ili stvarnom progonu.
Najveći australski izvozni proizvod, ugljen, zacrnio je našu reputaciju, a veličina australskog ugljičnog otiska bila je nacionalna sramota. Laburisti su htjeli postavili cilj koji tri puta više ograničava emisije od onoga što se zahtijeva Pariškim sporazumom, ali nisu mogli reći koliko bi to koštalo.
Visoko progresivni australski porezni sustav nije bio dovoljno progresivan. Laburisti bi započeli s masivnim redistribucijskim programom kako bi se uhvatili u koštac s međugeneracijskom ravnopravnošću i ostalim društveno-ekonomskim nepravdama.
U svojoj srži, subotnji izbori bili su natjecanje između dva plemena. Jedno se sastoji od onih koji se identificiraju uglavnom prema mjestu u kojem žive i zajedničkim društvenim vrijednostima. Drugi se definiraju svojom privrženošću međunarodnim uzorcima i pretpostavkom da globalna obrazovana klasa zna bolje od ostalih.
Morrison je predstavljao one ‘Negdje’ (Somewheres), kako ih je nazvao David Goodhart, dok je Shorten bio čovjek onih ‘Bilo gdje’ (Anywhere), prikupljajući pritužbe, bez obzira koliko sitne one bile te ih pretvarajući u monumentalna pitanja društvene nepravde koja su nas navodno izdvojila od progresivne svjetske zajednice.
Podrška za Shortenovu platformu graničila je s fanatizmom među sveučilišno obrazovanim profesionalcima čiji se utjecaj po svemu sudeći produbljuje svakim nadolazećim izborom. Za liječnike, učitelje, akademike i ostale profesionalce koji se u potpunosti ili djelomično oslanjaju na darežljivost vlade što se tiče njihovih prihoda, nova progresivna zora koju je najavio Shorten nije mogla doći dovoljno brzo.
Sektor za obnovljivu energiju bojao se povratka konzervativne vlade koja se obvezala okončati subvencije koje su činile većinu, ako ne i cijelu njihovu dobit. Shortenov cilj od 50 posto subvencija za obnovljivu energiju prehranjivao bi ih najmanje jedno desetljeće. Laburistički plan usvajanja plana električnih vozila norveškog stila otvorio bi nove mogućnosti “traženja rente“, u vidu postaja za punjenje o trošku poreznih obveznika.
Naravno, taj potez su s oduševljenjem pozdravili mediji, osobito javni voditelji koji su ipso-facto članovi klase “tražilaca rente”. Tvrdnje ABC-a o nepristranosti potkopali su njegovi pristaše, Prijatelji ABC-a, koji su na biračkim mjestima biračima davali tiskane upute kako staviti konzervativne barbare na posljednje mjesto na svom numeriranom preferencijalnom glasačkom listiću.
Zabluda da će laburisti odnijeti pobjedu u subotu navečer nije poštedjela gotovo nikoga od članova “uljudnog društva”. Anketari su pretpostavili da im ispitanici govore istinu i da su oni koji su odbili njihove pozive reprezentativni presjek populacije, umjesto autsajderi umorni od svijeta, koji su došli s pretpostavkom da će se njihovi pogledi ignorirati te koji se nisu mogli navesti da gube vrijeme igrajući insajdersku igru.
Kladionice su također potpale pod ovu zabludu, pretpostavljajući da je veći novac koji je stavljen na pobjedu laburista znak šireg sentimenta. Tjedan dana prije izbora, Morrison je bio 7-1 autsajder. Dva dana prije izbora, SportsBet je isplatio dobitak onima koji su se kladili na pobjedu laburista.
Scenarij izborne noći bio je dobro poznat onima koji su pratili brojanje glasova referenduma za Brexit ili američke predsjedničke izbore. Počelo je s pouzdanim, nasmiješenim licima na ABC TV. Rani rezultati s izbornih mjesta odbačeni su kao ekstremni primjeri. Ali kako se postotak prebrojenih glasova povećavao i trend nastavio, lica su se počela stiskati, a tišina je ispunjavala sve dulji dio programa.
Rezidentni psefolog počeo je gunđati o greškama u kompjuteru Australske izborne komisije. Zrak je bio primjetno isisan iz naboranog lica Barrieja Cassidyja, ABC-ovog političkog voditelja i bivšeg savjetnika laburističkog premijera Boba Hawka. Do kraja večeri, lice mu je bilo bezizražajno poput probušene nogometne lopte.
Rezultati su oslobodili bujicu samopravednosti, samosažaljenja i nacionalnog samoprezira. “Nije Morrison taj, nisu liberali, nisu politike, nije Queensland, nije Dutton. Zemlja je ta koja je pokvarena”, napisala je kolumnistica Guardian Australia Brigid Delaney, rezimirajući osjećaj ljudi u sobi u onome što je trebala biti noć laburističkog izbornog slavlja: “Činjenica da njihova vizija Australije nije potvrđena učinila je to da se osjećaju otuđenima i izoliranima u vlastitoj zemlji.”
Na Twitteru, tuga je ustupila mjesto bijesu. “Je*i se Australija”, napisao je Harry on the Left Side. “Imali smo sjajnu priliku da izgradimo pravednu, poštenu, progresivnu, ekološki odgovornu, moćnu naciju čiste energije i još jednom smo je propustili… Nemojte se žaliti što mi više nije stalo.” Captain Fluffula je dodao: “Isuse jeb*i Kriste, toliko sam bijesan i žalostan, kakva smo mi jeb*no usrana zemlja postali od Howarda.”
Avril, čija je Twitter ručka ukrašena zastavama drugih nacija, napisala je: “Dakle, Australija nije bila imuna na debilnost koja je svijetu donijela Trumpa i Brexit.” Grug, Karen, Jackson, Bitchy Single Person i bezbroj drugih, svi s laburističkom iskaznicom, bili su u subotu navečer posramljeni, vrlo posramljeni ili duboko posramljeni što su Australci. Van Badham se tješila: “Barem idem u krevet znajući da sam učinila sve što sam mogla.”
Jutarnje svjetlo ponudilo je malo jasnoće onima čiji je čitav svjetonazor odbačen u razmaku od nekoliko sati. “Jutros sam držala sina i rekla: ‘To si mi najdragocjenija stvar na svijetu'”, napisala je Clementine Ford. “‘Ptica’, odgovorio je.”
Koliko god poraz bio težak, ‘Anywheres’ će se neizbježno oporaviti te nastaviti težiti progresivnim promjenama koje vode prema nedostižnoj utopiji. Još jednom će biti razočarani očiglednom ravnodušnošću australske srednje klase, najveće i najbogatije od bilo koje druge nacije na svijetu, koja dosljedno pokazuje svoje preferencije premijerima koji vole zemlju onakvu kakva ona jest, ravnodušno egalitarna, u kojoj je savršeno u redu biti bolji od svog susjeda, ali nikad ne pretpostaviti da si bolji od njih.
To je mjesto gdje ekonomija funkcionira gotovo 28 godina bez recesije, gdje imigranti uspijevaju, u kojoj kasno jesensko sunce sja na dan izbora, a obični Australci nastavljaju podizati obitelji u nastojanju postizanja ugodnog, stabilnog i samostalnog života daleko iznad prosjeka u najboljoj jeb**oj državi na kugli zemaljskoj.
Nick Cater je izvršni direktor istraživačkog centra Menzies i kolumnist Australiana.
