Pravi socijalisti ne žele bolji svijet, oni žele savršen svijet. To je razlog zašto toliko često gledaju na postepena poboljšanja s prezirom ili čak neprijateljstvom i zašto su spremni žrtvovati sreću sadašnje generacije za zamišljeno blaženstvo generacija koje će doći u dalekoj budućnosti. Da malčice prilagodimo Budaline riječi iz Dvanaeste noći: Sadašnja radost nije imala smijeha. Ono što slijedi je sigurno. U zakašnjelosti leži mnogo …
Ako kažete socijalistu da su stotine milijuna ljudi izvučene iz siromaštva u posljednjih nekoliko desetljeća pomoću sustava upravo suprotnog socijalizmu, on će vam odmah uzvratiti da mnogi milijuni također nisu izvučeni iz siromaštva, kao da je ikad bilo ili bi ikada moglo doći vrijeme u kojem bi svi ljudi imali jednaku korist od poboljšanja ekonomskih uvjeta ili kao da je siromaštvo fenomen koji treba objasniti, a ne bogatstvo. Sve do trenutka kad svi budu izvučeni iz siromaštva, nitko ne bi trebao biti. Oscar Wilde je u “Duši čovjeka pod socijalizmom” (1891.) napisao da je “nemoralno koristiti privatno vlasništvo kako bi se ublažila strašna zla koja proizlaze iz institucije privatnog vlasništva.” Jedino pravo rješenje problema siromaštva, prema njemu, bilo bi ukidanje samog vlasništva; i sve dok se ono ne ukine, osoba koja je koristila svoj novac na taj način bila je ona najgora i najopasnija vrsta eksploatatora, jer je prikrila stvarnost eksploatacije od eksploatiranog učinivši eksploataciju podnošljivom.
Wildeov tekst je na mnogo načina locus classicus određene vrste misli koja, iako (ili možda točnije, zato što) je duboko adolescentska u prirodi, zadržava svoju privlačnost u svijetu koji je vječno neadekvatan njegovim stanovnicima, a ne nužno onima najgorima među njima. Wilde — dakako, vrlo pametan čovjek — je primijetio da karakter ljudskih bića nije uvijek dobar, ali je tu razočaravajuću činjenicu pripisao utjecaju institucije privatnog vlasništva. Ukinite privatno vlasništvo i “imat ćemo istinski, lijepi, zdravi individualizam. Nitko neće tratiti svoj život u gomilanju stvari i simbolima za stvari. On će uvijek živjeti. Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu. Većina ljudi postoji, to je sve.”
To je očigledno slično marksističkoj ideji da će čovjek postati istinski čovjek tek nakon uspostavljanja komunizma. Što je čovjek bio do tog vremena (što također znači i ono što je sad, pošto komunizam još uvijek nije uspostavljen), nije sasvim jasno, ali to definitivno nije ništa laskavo, već doista implicira prezir prema golemoj masi čovječanstva prošlosti, sadašnjosti i gotovo sigurno, budućnosti. Govoreći u svoje ime, većinu svoje karijere živio sam i služio među najjadnijima ove zemlje, ali mi nikad na pamet nije palo da su oni išta drugo osim u potpunosti ljudski, jednako ljudski i individualni poput mene.
Wilde nastavlja:
To će biti čudesna stvar — istinska osobnost čovjeka — kad je vidimo. Ona će rasti prirodno i jednostavno, poput načina na koji raste cvijet ili drvo. Ona neće biti u neskladu. Nikada se neće raspravljati ili osporavati. Ona neće dokazivati stvari. Ona će znati sve. A opet se neće zamarati znanjem. Imat će mudrost. Njezina vrijednost se neće mjeriti materijalnim stvarima. Neće imati ništa. A opet će imati sve i što god se od nje uzme, ona će to i dalje imati, tako će bogata biti.
Čini mi se zapanjujuće da je itko mogao vjerovati takvom baljezganju, a kamoli čovjek toliko intelektualno nadaren kao Wilde; ali daleko od toga da je teško naći intelektualce koji se slažu s tim, na primjer Slavoj Žižek, slovenačka filozofska superzvijezda za koju je sigurno da će privući mnoštvo mladih obožavatelja svojim strastvenim osudama svijeta gdje god se pojavi. Čini se kao da su utopijski sanjari, poput siromašnih, uvijek uz nas.
Osuđujući utjecaj privatnog vlasništva na ljudsku osobnost, Wilde (uzimam ga samo kao primjer) nastavlja — na isti način kao Marx i Engels prije njega — zamišljati divne rezultate koje će abolicija privatnog vlasništva pod socijalizmom imati za osobne i intimne odnose:
Socijalizam, na primjer, uništava obiteljski život. S ukidanjem privatnog vlasništva, brak u sadašnjem obliku mora nestati. To je dio programa. Individualizam to prihvaća i čini ga prihvatljivim. On pretvara aboliciju zakonskih ograničenja u oblik slobode koji će pomoći razvoju pune osobnosti i učiniti ljubav muškarca i žene prekrasnijom, ljepšom i više oplemenjujućom.
Kako se ispostavilo, pomno sam promatrao ovu prekrasniju, ljepšu i više oplemenjujuću ljubav muškarca i žene u uvjetima, de facto, socijalizma, kao i ukidanje zakonskih ograničenja ili društvene obveze u obiteljskim odnosima — s pripadajućim navodnim razvojem pune osobnosti i nije bilo tako dražesno, blago rečeno, kao što je to Wilde (ili pak Marx i Engels) zamislio ili prikazao. Zapravo, bilo je užasno, iz razloga koje bi zasigurno bilo koja umjereno razumna osoba iznad 20 godina očekivala i razumjela. Odsutnost suzdržanosti nije doprinijela čak ni slobodi, kao što je još jedan anglo-irski pisac, Edmond Burke, istaknuo gotovo točno stoljeće prije Wildea:
Muškarci su osposobljeni za građansku slobodu, razmjerno s njihovom spremnošću da stave moralne lance na vlastite apetite; razmjerno koliko je njihova ljubav prema pravdi veća od njihove pohlepe; razmjerno koliko je njihova čvrstoća i trezvenost razumijevanja veća od njihove taštine i samouvjerenosti; razmjerno koliko su skloniji slušati savjete mudrih i dobrih u odnosu na laskanje ništarija. Društvo ne može postojati ako se na želju i apetite ne stavi kontrolna sila… Tako je određeno u vječnom ustroju stvari, da muškarci neumjerenih umova ne mogu biti slobodni. Njihove strasti kuju njihove okove.
Jasno je da postoji mogućnost intelektualnog regresa kao i progresa. Ljudi koji su živjeli Wildeov san, koje sam gledao izbliza kao liječnik radeći u siromašnom dijelu britanskog grada, živjeli su pod socijalističkim režimom sličnom onom u bivšem Sovjetskom Savezu, premda manje autoritativnom. Njihovo stanovanje, obrazovanje, zdravstvena zaštita i prihod proizlazili su iz kolektiva, a ne od nečega što su napravili sami. Živjeli su u najvećoj sigurnosti — javne službe su im uvijek bile dostupne — osim, možda, kad bi napustili svoje domove i mogli biti napadnuti od svojih vršnjaka. Istina je da su držali određenu količinu privatnog vlasništva, ali ono se uglavnom sastojalo od odjeće, nešto bijele tehnike, elektroničkih aparata mentalnog odvraćanja pozornosti i nešto bezvrijednog namještaja. Čak i Wilde teško da je podrazumijevao da ljudi ne bi smjeli posjedovati vlastitu odjeću; i činjenica je da su živjeli u okruženju koje je bilo iznimno jednako. Njihov materijalni životni standard bio je uspješno disociran od bilo kakvih napora koje bi mogli učiniti.
Njihovim seksualnim odnosima upravo su onoliko nedostajala zakonska ograničenja koliko je to Wilde predvidio. U tom pogledu bio je prorok; ali nažalost, ostatku njegove vizije žalosno je nedostajala oštrina i sličnost s istinom. Ljudi koji su lišeni bilo kakvog ekonomskog ili ugovornog razloga za samokontrolu i uvjerenja da će im ikada biti bolje ili lošije ako ulože bilo kakav napor (osim možda kriminala), odnosi između spolova, svojedobno podvrgnuti ograničenjima one vrste koju je Wilde htio ukloniti kako bi mogla izroniti puna ljepota ljudske osobnosti, postali su fluidni na najgori mogući način. Bilo je nečuveno da otac ostane prisutan tijekom odrastanja svog potomka; serijsko poočimstvo postalo je vrlo česti uzorak. Ljubomora, najmoćniji poticatelj nasilja među muškarcima i ženama, povećala se u zapanjujućoj mjeri. Muškarac nije bio toliko vuk koliko je predstavljao seksualnog predatora drugom muškarcu. Nestalo je povjerenja, a nasilje je preuzelo njegovo mjesto. Stvoreno je socijalno okruženje u kojem je ciklus relativnog (ako ne i apsolutnog) siromaštva, koje je navodno isprva bilo opravdanje za socijalizam, sada postojao kao neka vrsta samoispunjavajućeg proročanstva. Ako su socijalisti toliko voljeli siromašne da su ih željeli održati u tom siromaštvu, teško su mogli obaviti bolji posao.
Socijalizam nije samo, ili čak uglavnom, ekonomska doktrina: to je revolt protiv ljudske prirode. On odbija vjerovati da je čovjek palo stvorenje i nastoji ga poboljšati pokušavajući učiniti sve jednakima. Nije iznenađujuće da je razvoj Novog čovjeka bio krajnji cilj komunističke tiranije, pošto je starija verzija čovjeka bilo toliko nesavršena pa čak i dostojna prezira. Ail takvi uzaludni i prekorljivi snovi, usprkos katastrofalnim rezultatima kada su ih nemilosrdni ljudi na vlasti shvatili ozbiljno, današnjoj su generaciji intelektualaca daleko od stranih. Čovjek, znajući da je nesavršen, i dalje će vjerovati i sanjati o planovima ne samo povremenih poboljšanja, već o savršenstvu, životu tako savršeno organiziranom da će svi biti sretni, ljubazni, pristojni i nesebični bez ikakvog napora. Iluzija umire posljednja, osobito među intelektualcima.
Theodore Dalrymple, umirovljeni liječnik, je pomoćni urednik City Journala i New English Reviewa.
